Maršal, predsjednik i vođa Jugoslavije i danas je kontroverzna ličnost u brojnim krugovima čitave bivše države

Desetljećima nakon sahrane Josipa Broza Tita i dalje se raspredaju brojne teorije o njegovom životu i smrti. Jedna od tih, nerazriješenih misterija je i zašto mu na grobnici nema petokrake, simbola pod kojim je ratovao i vladao godinama. Najvjerovatnije pojašnjenje leži u činjenici da je projektant mauzoleja, inžinjer Dragomir Gavrilović, bio impresioniran jednostavnim nadgrobnim pločama u Engleskoj. Tamo je vidio kako čak i velikom Williamu Shakespeareu pišu samo godine rođenja i smrti uz ime i prezime. Pa je tako i Josipu Brozu Titu stavio natpis u takvom stilu.

Drugu teoriju ispričao je Titov unuk Josip Joško Broz prije nekoliko godina za portal znet.hr: “Zato što je greškom prilikom sahrane kada je pravljena prva varijanta nije stavljena ploča nego je bilo iz dva dijela kao kutija presječena na pola. A poslije nije mogla doći petokraka jer bi došla na sredinu i tačno bi bila ukrivo napravljena. Poslije toga se na onoj gromadi koja je stavljena potpuno zaboravilo na to.”

Treća, znatno zabavnija i manje vjerovatna teza, tvrdi da je Tito bio potajni vjernik. U svojoj knjizi “Čudesni život Josipa Broza Tita” slovenski književnik Žarko Petan tvrdi da je Tito prije smrti zatražio u ljubljanskoj bolnici 1980. svećenika!

“Dok je Josip Broz ležao u ljubljanskom Kliničkom centru“, piše Petan, “u februaru 1980. poželio je porazgovoriti s duhovnikom! Zadatak je Crkva povjerila svećeniku Frančeku Križniku (rođenom 17. jula 1944., Šmarje pri Jelšah), tada poznatom i javnom protivniku ateizma. Križnik se uputio na poziv u Klinički centar, ali sigurnosna služba Titovih čuvara nije dopustila prilaz diktatoru. Kad je Broz ponovio želju, poslali su po svećenika, koji je otišao u bolnicu i obavio dugi razgovor s Josipom Brozom.

Uskoro, u martu, duhovnik Križnik otišao je na studijsko putovanje u SR Njemačku, gdje je 28. marta poginuo u nejasnim okolnostima, pod kamionom kod Düsseldorfa. Očito da je neugodnu priču o tom sastanku struktura vojne policije KOS-a željela trajno zataškati”, zaključio je Petan, kako ga prenosi Večernji list. Međutim, slučaj spominje u jesen 1980. u Beogradu jezuit p. Anton Župančić, koji je tada djelovao u jugoslavenskom glavnom gradu. A samog Petana upozorilo je na sve nešto drugo. “Mjesec-dva nakon izlaska moje prve knjige o Titu Veseli diktator, ljeti 1994. godine (prevedena je i na hrvatski, op. p.), našao sam u svojem poštanskom ormariću anonimnu poruku pod naslovom Dopuna knjizi Veseli diktator.

Odnosila se na događaj sa svećenikom u Kliničkom centru… Nisam do danas našao nijednog provjerenog dokaza, ali sam se domogao informacije da je Franček Križnik otputovao u inozemstvo jer su ga u Sloveniji progonili, a kraj Düsseldorfa se autom na ravnoj cesti zabio izravno u kamion.” Pa iako Petan iskreno priznaje da čvrstih dokaza nema, niz detalja iz biografije Broza u suglasju je s njegovim otkrićem i podosta pridonose mišljenju da je Tito bio neke vrste mistik, pa i sklon kršćanskom vjerovanju.

Da je Tito bio pritajeni vjernik i kršćanski mistik, prisjećaju se i naknadno neki svjedoci. Jedan od njih bio je i Đilas. Vraćajući se s pogreba Kidriču, Plavim vlakom u Beograd, Đilas je s podsmijehom dotaknuo temu zagrobnog života. Tito ga oštro prekine: “Ne govorite o tome! Ko zna šta je to!” A kad su spalili Kardeljevo tijelo, Tito je komentarisao da su ga trebali pokopati na stari kršćanski način. Najizravniji bio je Tito u Zagrebu 1945., kad je pozvao katoličke biskupe na razgovor, ne bi li od njih izmamio distanciranje od Stepinca.

Na svojstveno lukav način dao im je na znanje da je i on “katolik i Hrvat”. A to je ponovio navodno dva dana poslije na tajnom sastanku sa samim Stepincem. Iz svoje rane mladosti Tito je rado pričao kako ga je kao ministranta pljusnuo župnik jer mu nije spretno i brzo u sakristiji pomogao obući misnu halju.

“Tako sam postao ateist”, objašnjavao je.  Najveća zagonetka u tom pogledu jest to što na njegovu grobu u Kući cvijeća nema petokrake, prvog simbola komunističke ideologije koji su jugokomunisti stavili u sredinu državne zastave i pod kojim su pogibali mnogi partizani, a poslije rata članovi partije s njom bivali pokapani. (Express.hr)