Niz sretnih okolnosti i analognih tehonologija uzrokovao je 1950-ih razvoj čudnih zvukova u kojima uživamo i danas. Postoji stara šala u tehnološkoj industriji koja kaže da ako proizvod ima neki problem, njega jednostavno trebate prodati kao dodatak. 

Industrija s električnim gitarama nije nimalo drugačija, jer se muzika često razvijala upravo zato što su pojedine greške postale utjecajni zvučni efekti.

Ustvari, prije nego što su profesionalni studiji mogli precizno ugađati zvukove, samostalni efekti postignuti gitarom su često posezali upravo za greškama u proizvodnji. Do njih je dolazilo zbog ograničenja pojačala, a tako smo dobili zvukove zahvaljujući kojima je svoju prepoznatljivost razvio R&B, rock i blues.

Modifikacija zvuka gitare jedna je od takvih sretnih “nezgoda”. Ne zavaravajte se stoga da je određeni zvuk rezultat ruku sjajnog gitariste. Ne, riječ je o zajedničkom radu tranzistora, zvučnika, magneta, signala, žica i dioda.

Razmislite na trenutak koliko transformacija se mora dogoditi od trenutka kad plastična trzavica dodirne žicu do zvuka kojeg čujemo. A uz silna pomagala koja su mu na raspolaganju, gitarist manipulacijom može dobiti brojne zvučne efekte.

Jedan od najpoznatijih zvukova, ili barem jedan od najutjecajnih, “stvorio” je Dave Davies, gitarisa grupe The Kinks, kad mu je dosadilo pojačalo 1964. godine. Dave je naime odlučio izbosti membranu zvučnika sa žiletom, uslijed čega je dobio zvuk poznat kao “clipping”, koji prekida zvučni val kad on dosegne granicu pojačala, te se stvara distorzija signala. Iako je istu stvar krajem 1950-ih počeo raditi i Link Wray, Davies je popularizirao distorziju s prvih nekoliko taktova velikog hita “You Really Got Me”.

Zanimljiv je i podatak da je novi zvuk postignut naprmijer 1951. godine, kad su  Turner i Kings of Rhythm za svoju pjesmu “Rocket 88” koristili pojačalo koje je oštećeno tijekom prijevoza. A sličnu nezgodu je iskoristio i Johnny Burnette Trio 1956. godine, kad su iz pojačala, koje je prethodno palo s krova automobila, odlučili izvuči vakumsku cijev. Paulu Burlisonu se toliko svidio taj zvuk da ga je odlučio upotrijebiti pri snimanju pjesme “The Train Kept a-rollin”, koja je inspirisala čitav niz britanskih muzičara.

Ali historija igranja zvukom funkcioniše u različitim pravcima. Kao što zvučni efekti gitare promijenili navike svojih slušatelja, isto tako su slušatelji i tehničari morali prilagoditi svoju muziku.

Novi efekti naime mogu u potpunosti promijeniti sposobnosti gitariste, kako na način da ih prikriju, ali i da ih poboljšaju. The Edge iz U2-a je naprimjer svoju karijeru izgradio na suzdržavajućoj tehnici, jer koristi različite ritmove u odlagajućim postavkama.

Ostatak teksta pročitajte u The Atlanticu. (express.hr)