Subota, 19. Oktobar 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Hrvatski diler: Preživio sam užase zatvora u J. Americi

Šest i pol godina odrobijao je na mjestu na kojem mjesečno ubiju po jednog zatvorenika

U zatvoru sam devet godina. Osuđen sam na 18 godina zbog krijumčarenja drogom i stojim iza toga, ali nepodnošljivo je u zatvoru. Nema ni hrane za sve, požalio se Domagoj Tobler (30), koji iz paragvajskog zatvora San Pedro razgovarao s novinarima 24sata.

Tobler godinama nema prilike razgovarati s nekim na hrvatskom jeziku, pa neke izraze i riječi na hrvatskom, nakon toliko godina, priča krivim naglaskom ili ih nepravilno izgovara. Dodaje kako su ga veleposlanstva RH posjetili samo nekoliko puta.

“U ovih devet godina posjetili su me možda tri puta i to po službenoj dužnosti radi prevođenja. Tražio sam higijenske potrepštine, hranu i odjeću od njih, ali ništa nisam dobio. U zatvoru kapaciteta 300 zatvorenika nas je 600”, rekao je Tobler, koji se, kaže, vjenčao s Paragvajkom, s kojom ima dijete.

O iskustvima zatvora u Južnoj Americi portal Express je razgovarao s hrvatskim dilerom koji je prošao pakao zatvora u Južnoj Americi.

Ćelija s 30 ljudi, a 10 ležaja

“Bio sam svjestan rizika. U svakoj sekundi sam bio svjestan šta radim. Samo nisam bio spreman na takve uslove u zatvoru. Znam ljude koji su u Evropi pali zbog droge, no oni su imali krevete, odnosno barem su spavali u krevetu, a toga u zemljama ‘trećeg svijeta’ nema. Naravno, postoje i gori zatvori od ovog u Brazilu u kojem sam bio. Venezuela i Ekvador su gori što se toga tiče, pa i u dijelu Argentine je također gore”, priča sagovornik koji je u novembru 2007. godine pao s devet kilograma kokaina.

“Pustili su me prije početka Svjetskog prvenstva u fudbalu 2014. Znači u brazilskom internacionalnom zatvoru ‘opalio’ sam 77 mjeseci. ‘Sinko moj, sad ćeš vidjeti šta znači treći svijet’, rekao mi jedan stariji čovjek dok sam još imao mogućnost koristiti telefon u ćeliji, a to je zadnji put bilo 2009. Kad sam pao, mislio sam, ajde, pao sam, čeka me robija i nakon dvije-trećine kazne ideš kući. Međutim, u Brazilu to nije tako”, kaže sagovornik koji je doživotno deportovan iz Brazila i nema pravo povratka.

“Trebao bih tražiti oprost, ali to je apsurd. Ja nisam napravio ništa u Brazilu. Nisam tamo preprodavao drogu. Uhvaćen sam u tranzitnoj zoni. Drogu sam kupio u Peruu i letio za Sao Paolo, odakle sam trebao letjeti za Evropu. Prtljaga je otišla iz aviona u avion, a ja sam čekirao kartu i gledao Ligu prvaka na televiziji. Gospoda su prišla i rekla: ‘Imamo problema s tvojom prtljagom’.

U sebi sam pomislio: ‘Znam’ i tu je sve počelo. Poslije su me odveli u brazilski zatvor na sedam dana – prisjetio se.”

Prije nego što sam ušao u zatvor bio sam u mjestu koje zovu ‘inklusion’ i tamo sam bio sedam dana. Ćelija s trideset ljudi, a ima 10 ležaja. Tamo te rasporede u koji ćeš paviljon, od četiri, doći. Nakon toga završio je u internacionalnom zatvoru u kojem je, skupa sa samicom i bolnicom, bilo 650 ležaja, a u jednom trenutku je bilo 1700 ljudi. “U tom zatvoru je stalna prenatrpanost. Kad sam došao u ćeliju, kreveti su bili popunjeni.

Pod, betonski, zvao se plaža (plaja). Došao sam na plažu i na betonu spavao 11 mjeseci. Znači, dobiješ malu spužvu, deku, improvizovani jastuk i to je to. Ležiš na betonu dok neko iz ćelije ne ode na slobodu, ne daj Bože umre, ili zbog nekih sankcija ode u izolaciju. Znači svako ko legne na ‘plažu’ prije ili kasnije dođe na krevet. U ćeliji površine 19 četvornih metara korisnog prostora bilo je 13 ljudi.

Šest na krevetu i sedam na podu. U njoj su bili improvizovana kuhinja, tuš i betonirana školjka iza zavjese. Znači, tu jedeš, sereš… Prioritet ti se uključiti u neku polurespektabilnu skupinu u zatvoru, no sve kreće od tvoje ćelije. Kad te stave u neku ćeliju, ti je ne možeš promijeniti po svom izboru. Možeš nakon dvije sedmice tražiti premještaj, ako ti ne paše.

Meni nije odgovaralo biti u ćeliji s 10 Nigerijaca. Možeš tražti premještaj u drugu gdje znaš nekoga od ranije ili gdje imaš zemljaka. To ne znači da si upao u probleme u ćeliji iz koje želiš otići. Jednostavno ti ne odgovaraju neki ljudi ili su, primjera radi, dugo zajedno unutra pa im razbiješ uhodani sistem, ili ti sami kažu: ‘U našoj ćeliji je tako, ako ti ta naša pravila ne pašu, potraži drugu ćeliju’.”

Svaki dan od 8 do 11 sati zatvornici su imali pravo na šetnju. Nakon toga je išlo čišćenje paviljona te potom ručak od 12 do 12.30 sati. Hranu su nam stavljali u plastične posude, a od pribora smo imali samo plastičnu viljušku. Znači, u ćelijama smo dobivali 300 grama hrane. Nakon toga su se ponovo otvarale od 13 do 16 sati, osim ako policija nije zbog nečega to prekinula.

Primjera radi, ako u mom paviljonu nije bilo problema, možda ih je taj dan bilo u paviljonu dva. Policija je, recimo, odlučila da, dok ne obavi pretragu ćelija u tom paviljonu, neće otvoriti ni u drugim paviljonima. Dok god je u jednom paviljonu problem, ni u drugima se ne otvaraju vrata – kaže sagovornik dodajući: “Svi u ćeliji smo bili porodica. I vlasnik telefona ne može ga koristiti, a da ga ne da na korištenje drugima u ćeliji.

Jasno, to ima svoju cijenu. Svaki razgovor s Evropom stajao je šteku Marlbora. Ali ne možeš u ćeliji pušiti ili povući, ili koristiti nešto drugo pred drugima, a da drugi ne dobiju dio. Policije je bilo vrlo malo. Po smjeni je u jednom paviljonu znalo biti po četiri, pet stražara. Oni su služili da te ujutro i navečer prebroje te po potrebi zaključaju i otključaju.”

U zatvoru te ne može spasiti ni policija

Zatvorom drma Primeiro Comando da Capital (PCC), koji od velike pobune u Carandiru 1992. godine, najveće zatvorske pobune u kojoj je policija pobila 111 zatvorenika, drmaju svim zatvorima. Nakon toga su se bande na ulicama Rija i Sao Paola organizovale pod imenom PCC. Oni vode sve zatvore u Brazilu.

Brinu o svojim ljudima u zatvoru. Svaki paviljon u svakom zatvoru ima svog vođu. Oni su gospodari života i smrti. Policija ih poštuje. Postoje pravila koja su oni donijeli – nema otimanja slabijem, nema silovanja i nema cracka.

To vrijedi za međunarodni zatvor, mada na sjeveru zemlje u ekstremno siromašnim provincijama, poput Manausa i Paree, postoje zatvori u kojima je policija potpuno nemoćna i kojima drmaju bande. “Znači postojala su pravila koja si morao poštovati. Ako nisi, ni policija te nije mogla spasiti. Ne možeš pobjeći. Okršaja je bilo, primjera radi, jednom na mjesec je neko mrtav iznesen iz paviljona. Ne samo iz mog, nego iz svakog paviljona.”

Pravila ponašanja se najbitnija. Sve može, ali mimo tih pravila ne ide. I to je ključ. Da nema tih pravila bilo bi puno više mrtvih i svega. Zato se svi zovu ‘familija’, a jedan jedini interes svima je biti protiv policije. Policajac se tebi zapravo obraća, ali ljudi znaju da je to neka rutina, neka sitnica i tačno znaju koliko s njim trebaš razgovarati. Riječ je o desetak sekundi.

Ako razgovaraš malo duže, mada javno i pred svima u paviljonu, budi siguran da će te onaj iz PCC-a pitati šta si toliko dugo s njim razgovarao. Murja je da te otključa, zaključa, da ti hranu i to je to. Svaki dan je u svakom paviljonu izlazio službeni list u kojem se vidi ko je ušao, a ko izašao iz zatvora. Ne imenom i prezimenom, nego matrikulom. Brojem.

“Mi smo bili samo broj. I nakon godina ti ne moraš znati ime. Vidiš u kojem je paviljonu, znaš pod kojim brojem je došao… Primjera radi, ja sam došao pod brojem 500 i još nekom hiljadom, a tamo su već bili ljudi s 200 i nekom hiljadom koji su bili već tri tri i pol godine prije nego što si ti došao. Kad sam otišao, već su neki imali broj 900 i neku hiljadu.

Znači, ja sam ispratio generacije lopova, sitnih dilera i kriminalaca. Neki su se vratili, neki su ubijeni… Neki su ostali dužni u zatvoru i zbog toga su ubijeni na ulici. Sve to PCC prati. Na primjer, pao si zbog droge. Oni koji su ostali na ulici dužni su paziti na tvoju porodicu i paziti da nije gladna jer to su u 95 posto slučajeva ekstremno siromašni ljudi. Žive po favelama i gotovo su predoodređeni, već sa sedam, osam godina da postanu kriminalci. U Sao Paolu postoje bande klinaca od 14 do 15 godina koji su klasifikovane ubice.

Onaj koji je drukao policiji neće preživjeti dugo, a i porodicu će mu ubiti, i to na najgori način. Raditi za policiju u Brazilu je neprihvatljivo. Bilo kakav kontakt s policijom je neprihvatljiv. Dilaš, kradeš, ali kući imaš porodicu. Stotine i stotine hiljada njih prisiljene su biti kriminalci jer im je sistem takav da policija ubija ljude na cesti. Primjera radi, policija dobije anonimnu obavijest da neki tip dila u komšiluku. Dođu na adresu, pretresu kuću i ne nađu ništa. I onda znaju ubiti čovjeka, podmetnuti drogu i oružje te objave da je tip ubijen u samoodbrani.”

Naš sagovornik kaže kako u zatvoru nije imao nikakvih obračuna. “Mišići u zatvoru ne postoje, samo inteligencija. Svi su u zatvoru na ‘dobro’ i ‘mir’. Postoje klanovi. Nema sile. Silu ti mogu nametnuti, ali kao provokaciju.

Dok sam bio u zatvoru bilo je još nekoliko momaka iz Hrvatske, jedan Makedonac, te Srba i Crnogoraca. Saradnja s onima s našeg govornog područja hrvatskog ili srpskog jezika bila je OK. Od onih koji su imali više u zatvoru, mi koji smo imali manje, niko nije bio zakinut. Uvijek se pitalo: ‘Brate, kako si, šta ti treba’. Srbi su mi, na primjer, čestitali kad su generala Antu Gotovinu pustili iz zatvora u Haagu.

Vikali su: ‘Bravo, to je’. Odmah su mi ‘taksijem’ poslali u ćeliju drogu. Malo koke, malo ‘trave’. Taksi je bila špaga koja je išla od ćelije do ćelije pa bi se njome vukla poruka ili već nešto u posudi od hrane.

To s čestitanjem što je Gotovina na slobodi bila je šala, naravno. Ali ja sam s tim ljudima svaki dan hodao, družio se, trenirao s njima, s nekima se i drogirao”, kaže bivši diler.

Zatvorenicima prali čarape i gaće da prežive

U zatvoru je bilo 90 različitih nacionalnosti, a 99 posto osuđenika ondje je bilo zbog krijumčarenja droge. Vrlo malo zbog ubistva i pljačke.

Pljačkaši su bili uglavnom Peruanci i Bolivijci koji su živjeli na ulicama Sao Paola i Rio de Janiera te drugih velikih gradova. U Brazilu je ipak bolje na ulici nego u Peruu, Kolumbiji, Meksiku ili Paragvaju. Mnogo ljudi u tim državama živi u krajnjoj bijedi i jednostavno dolaze u Brazil krasti. “To se zove ‘cinco- cinco’, prema članu 55 zakona kojim se kažnjavaju.

I oni nakon dvije trećine kazne izlaze po automatizmu iz zatvora…. U šest i pol godina, koliko sam bio u zatvoru, sretao sam Paragvajce koji su triput dolazili i odlazili. Neko je s kilogramom kokaina izašao nakon tri godine, neko nakon devet, a netko nakon 11, no bili su i momci s 11 tona kokaina koji su izašli nakon pet godina.”

“Velika je sramota bilo kome prati bilo šta od donjeg veša – čarape, gaće, ali su u zatvoru bili ljudi koji ni od koga nisu dobijali pomoć i živjeli su isključivo od tog što su prali peškire, plahte, deke… To su ljudi iz ekstremno siromašnih porodica. U svakom paviljonu bilo je desetak ljudi koji su išli od ćelije do ćelije, skupljali robu i prali je.

Na kraju dana podijelili bi robu i dobili naknadu – komad robe, cigarete, droge…, ono što ti treba. To nije sramota i od toga se živjelo. I sam sam znao, kad nisam imao cigarete, sam sebi prati peškire, plahte ili deke i nekome drugome oprati. Znači, zatvorenik se najčešće oslanja na porodicu. Ako je sposobna i zdrava, ona te nikad neće ostaviti, nekolicina prijatelja također, ali na veleposlanstvo i neka tijela iz Hrvatske ne možeš računati. Dok je u Braziliji bio HDZ-ov ambasador, dobivao sam pakete i to.

Ja od njih nisam tražio da se zauzmu za moje pomilovanje, nego sam tražio da na ambasadu stižu paketi koje su mi slali od kuće i da mi se, jer znam da u Hrvatskoj postoji mali fond za naše ljude koji leže u stranim zatvorima, pošalje barem za higijenski pribor. Čak ni novine, mi Hrvati koji smo bili u tom zatvoru, nismo mogli očekivati. Prvi dio moje robije, od 2007. do 2010., imao sam određenu konzularnu pomoć, a od 2010. do 2014. apsolutno ništa”, tvrdi bivši zatvorenik.

Tuširanje je u ćeliji, i na 45 i na 14-15, kad je zima, isključivo hladnom vodom, a moraš se kupati tri puta na dan. Jedno od pravila PCC-a je da ne možeš primiti hranu ako se nisi istuširao. Televizor se može kupiti ako imaš para. Uplatiš na račun i policija ti donese televizor. U trgovini se mogu kupiti dvije vrste jeftinijih cigareta, sok, keks, pribor za higijenu, sredstva za pranje i čišćenje.

Telefon košta 5000 dolara. Nokia 3310. Poziv prema Evropi plaćao se štekom Marlbora. Sve je šteka Marlbora – dva grama kokaina, pet grama ‘trave'… Oni su znali da se u zatvoru puši ekstremna količina ‘trave’, ali su to tolerisali zbog mira u zatvoru. Jedino ako te policajac vidi da pušiš pred njim, to bi shvatili kao provokaciju. Žene su dolazile u zatvor kod muževa, a neki zatvorenici su ih sebi mogli i kupiti. Recimo, za 50.000 dolara se putem pisama sve riješi i možeš se oženiti.

Sve je striktno određeno pravilima. Tačno se zna ko s kim smije razgovarati na dan posjete u zatvoru. Moja ćelija je imala vizitu. Jedan kolega bio je oženjen te je njega žena posjećivala u ćeliji svake subote i nedjelje. To je značilo da je u šest sati buđenje, a u osam su ulazili posjeti. Do sedam smo se morali istuširati i maksimalno upicaniti ćeliju.

U osam smo bili vani u šetnji, sve do 16 sati da čovjek ima intimu. Hrana koju je donijela njegova žena podijelila se na jednake dijelove i to je tako. Također, 95 posto žena tokom posjete unosi drogu. Policija ne pregledava njihove intimne dijelove niti ih šalju na rendgen. Zna se da one unose drogu, a droga je izuzetno skupa.

Je ne mogu dobiti ništa ako neko nije određenoj ženi u Evropi preko Western Uniona uplatio na račun. Obično su ti koji primaju posjete imućniji pa imaju i telefone. Pa se u razgovoru, preko šifri, obavijesti da je taj i taj uplatio toliko i toliko. Kad je posjeta gotova, svako dobije ono što je uplatio. Nije se radilo samo o drogi.

Nekad si se zaželio neke hrane, treba ti plahta ili jastuk, patike… To sve žene unose u zatvor. Osuđenik koji ima posjete od toga živi cijelo vrijeme u zatvoru. Uvijek jede najfinije stvari s ulice. Ne kažem da lijepo živi, ali sigurno nema problema kao onaj koji nema ništa ili gotovo ništa”, kaže sagovornik dodajući kako je sva, ili gotova sva, policija u zatvoru korumpirana.

Riža i grah svaki dan 77 mjeseci

“Vrlo lako je doći do gotovo bilo čega. Policajac zna da imaš telefon u ćeliji. On ti ga je donio, ali jednom na mjesec je generalni pretres – to se zove generalni blic. Od ćelije do ćelije. Onaj koji posjeduje mobitel ga ne čuva, nego ima nekoga ko ga čuva za njega i taj neko za to uzima novce.

Kad dođe policija i nađe telefon, a on se ništa posebno ne skriva, taj čovjek se javi i kaže: ‘To je moj telefon, ja sam odgovoran’. Ide u samicu na mjesec dana, a nakon toga ide u drugi paviljon i to je to. Taj policajac, a to se već zna, od osuđenikove žene će za dan, dva na ulici dobiti novac na određeni račun te će za dan, dva ponovno donijeti mobitel. Telefon ti treba jer se iz zatvora rade enormni poslovi. Žene su, recimo to tako, nosioci poslova. Kolumbijac ima ženu, Peruanac, Srbin, Crnogorac, Pargvajac također. Amerikanac, Šveđanin…

Znači, ako deset ćelija ima posjete u paviljonu, a žena, primjera radi, zna već druge četiri koje su isto u posjeti, nakon što izađu iz zatvora, ono što su se tokom subote i nedjelje njihovi muževi dogovorili kažu određenoj osobi i posao ide dalje. Iz vikenda u vikend. Ako bilo šta u zatvoru radiš, to radiš s Kolumbijcem ili Srbinom i Crnogorcem koji imaju velike novce.

Nakon što se sklope poslovi, u zatvor stižu poruke. ‘Madrid je primio’, ‘Otišlo je za Frankfurt’ ili u pismu iz Milana piše ‘Stiže'”, prisjetio se bivši ‘gost’ zatvora u brazilskoj džungli. U zatvoru je izuzetno važan bio ‘sektor’. Tako su se nazivala četiri čovjeka koja su čistila zatvor i dijelila hranu. Oni su biti ti koji, dok u sat vremena dijele hranu, iz ćelije u ćeliju prenesu drogu, prenesu informaciju… Oni su malo bolje živjeli jer su imali prve informacije, dobivali su bolju hranu, pa i komad mesa nakon posjeta.

“Čak 77 mjeseci jeo sam grah i rižu svaki dan. Za doručak je bila kafa, i to ekstremno loša iako je Brazil poznat po vrhunskoj kafi. Riža i grah su bili dva puta na dan. Na to je išao ili omlet, koji nikad nisam pojeo, ili jaje na oko, koje nikad nisam pojeo. Subotom popodne je dolazio pileći batak ili zabatak, a u nedjelju prženi komadići govedine.

To je bilo u redu dok je bilo prženo, ali kad ti daju kuhanu jetricu te njome zaliju i grah i rižu, ne možeš niša jesti koliko to smrdi i koliko je to odvratno. Brazil je zemlja voća, a mi smo voća bili željni. U zatvor je stizalo voće i bilo je na popisu, ali ga je direktor zabranio jer se od njega pravila rakija. Paragvajci i Peruanci su majstori za pravljenje rakije u zatvoru. Generalni žargon u zatvoru za osuđenike je ‘ladrao’ – lopov. I za ubice, dilere, sve. Nevjerovatne male destilerije se naprave i rakija je vrlo brzo gotova – u subotu i nedjelju. Preko noći se od, primjera radi, banane i narandže napravi vrhunska kanšasa.

Primjera radi, deset žena ima pravo na posjetu u subotu. One mogu unijeti rezano voće, jabuke i kruške, u plastičnoj posudi da se vidi šta se u njima nalazi, pa se toga znalo skupiti za jedne ili dvoje tačke. Niko to nije jeo. Znalo se u koju ćeliju to ide i to se odmah pretvaralo u rakiju. Mislim, rakija je bila užasna, ali čovjeka veseli.

Igrao se i fudbal

Imali smo i turnire, a neki bogati ljudi imali su i svoje ekipe. Tamo je bilo izuzetno talentovanih fudbalera. Svake subote i nedjelje mogao se organizovati turnir. Igralo se po pravilima četiri plus golman. Bila je i kladionica. Murija je to dopustila. Samo pobjeda, poraz, neriješeno, i to samo brazilsko prvenstvo. Kladionica je išla od vrata do vrata u cigarete.

To su bili improvozovani listići. Svaki ima svoju kopiju, broj ćelije te ime i prezime onoga koji se kladio. Priznavalo se od šest na više pogodaka, a znalo se skupiti i po nekoliko stotina kutija cigareta”, prisjetio se. Tokom boravka u zatvoru bivši diler preživio je i pobunu i pokušaj bijega. “Dvojica su umrla od posljedica ranjavanja gumenim mecima, a jedan od srčanog udara. Kad je bila pobuna, sva vrata i sve ćelije su se srušile. Kao što sam rekao, u zatvoru je PCC gospodar života i smrti.

Ako si ti zapalio crack, neće te oni odmah ubiti, ali će te polomiti. Postoje pravila i ko ih krši ne prolazi dobro. Primjera radi, ako ti murjak nešto priča, okreneš glavu. Tebi ne zapovijeda policija, PCC je komandant svega. Kad je počela pobuna, znalo se koja će ćelija započeti rušenje. U njoj su bila dva ‘brata’ PCC-a. Jedan iz Perua, a drugi je bio Španac.

Naime, u tu kriminalnu organizaciju, najveću u Brazilu, mogu biti primljeni i ljudi izvan Brazila, pa i naši ljudi koji tamo žive ili su se dokazali određenim kriminalnim dijelima. Pod zakletvom mogu biti primljeni u bratstvo te dobiju neku ulogu u zatvoru u kojem borave. Dakle, jedna ćelija je počela lupati i razbijati te je na nju automatski krenulo mnogo čuvara.

Pokupili su neke štitove i krenuli otvoriti ćeliju jer je u njoj već nešto gorjelo. U takvim situacijama otvaraju ćeliju jer neće dopustiti da 12-ak zatvorenika izgori, no kad su pala jedna vrata, shvatili su da će pasti i druga pa su napustili paviljon i polako počeli napuštati zatvor. Naravno, zvali su GIR (grupo paraintervencio rapida) – specijalce. A mi smo divljali…

Srušili smo sva vrata. Trebalo je doći do trećeg zida. Prvo smo trebali izaći iz paviljona kako bismo se spojili s drugim paviljonom. Pa su otvoreni treći i četvrti paviljon, a u međuvremenu je spaljena kuhinja. Ostale su samo ambulanta i biblioteka jer je tako naredila komanda PCC-a. Zapovijed je bila njih ne dirati, a sve ostalo uništiti i rušiti prema izlazu.

Rušili smo sve do zadnjeg zida. Došli smo na jedno veliko dvorište gdje se grupirala velika količina civilnih automobila i zatvorskih kamiona. Ostao nam je još samo jedan zid, no kad smo došli do njega, već su pristigli specijalci koji su bili stacionirani u mjestu 30-ak kilometara udaljenom od zatvora.

Počeli su pucati s vanjskih zidova prema zatvoru i sve nas vratili unutra. Mi smo se zabarikadirali svaki u svoj paviljon. Nastavilo se pijanstvo, ludovanje, dernek… Bili smo na jedan trenutak slobodni. No plan nije uspio. On je rađen radi određenih ljudi, koji su već sve imali spremno, pa i auto izvan zidina. Platili su ljudima iz ćelije koja je počela pobunu. Plan je bio da oni izađu, a ko uspije pobjeći, neka pobjegne. No nije uspjelo. Vratili su nas nazad. Trajalo je do navečer. Odjednom smo čuli razglas.

Naredili su nam da svi moramo biti goli, klečeći u ćelijama s rukama na potiljku. Ušli su specijalci sa psima bez brnjica i počeli tući sve redom. Kako u svakom zatvoru imaš cinkaroše, odmah su znali ko je to organizovao. Pokupili su dvadesetak ljudi koje su smatrali najodgovornijima i odveli ih pod ‘tvrdi ključ’. Tamo su bili sto dana pod torturom.

Neki su završili u težim zatvorima, ali danas dok razgovaramo, svi su na slobodi. Pobuna je bila dobro organizovana, ali je murja bila brža – rekao je sagovornik koji zubara nije vidio šest i pol godina jer nije imao novca za njega.

– U zatvoru postoji zubarska ordinacija, ali samo za one koji to mogu platiti. Određeni ljudi u zatvoru su bili veliki bossovi. Svi vole biti prijatelji s Kolumbijcem, još ako je veliki trafikant i dolazi iz Medelina ili Calija. Kokain više ne mora biti iz Kolumbije, može biti iz Perua ili Bolivije. Samo što Kolumbijanac ima završni pečat – ‘riblju ljusku’.

Bio sam željan mahuna i vode iz bunara

Tako, naime, izgleda kocka kokaina kad je droga izvana potpuno iskristalizovana. Kako god ga lomiš, stalno blješti – poput dijamanta.

Kad se kocka gleda odozgo, doslovno izgleda kao riblja ljuska koja se slaže sloj po sloj. Peruanac to nema, i Bolivijac to nema, ali je njihov proizvod potpuno iste kvalitete kao i onaj iz Kolumbije, no u Peruu i Boliviji je jeftiniji. Ja sam ga iz Perua nosio za Brazil i iz Brazila za Evropu”, kaže bivši diler kokaina. “Organizacije koje se bave krijumčarenjem kokaina danas najviše traže mornare.

Argentina, Čile, Peru – svi imaju luke. Brazil ih ima nekoliko. Najpoznatija je Santos, pa Rio de Janiero u koji dolazi hrpa kruzera. E sad, ti kruzeri se jednom moraju vratiti u Evropu i, vjeruj mi, velika je vjerovatnost da na tom kruzeru ima velika količina nečega. Sve zavisi od mornara – jesi li ga uspješno vrbovao ili mu dao dobru cijenu. Recimo, dok sam ja dolje ležao (2007. – 2014.), za kilogram kokaina plaćalo se 5000 dolara.

Znači, uneseš 10 kilograma na brod, tvojih je 50.000 dolara. S tim da, pošto ni mornari nisu budale, neki se dogovore da budu plaćeni dijelom u kešu, a dijelom u robi. Naime, u Brazilu se kilogram prečistog kokaina može nabaviti za 2500 do 2800 dolara, u Peruu za 2200, u Boliviji od 2200 do 2500 dolara, i to perfektne robe, a u Evropi se prodaje po 32.000 do 35.000 eura, s tim da ta kila radi kilu i pol.

Kad sam prvi put prošao s robom, imao sam pravo da od svakog kilograma uzmem 100 grama i više sam zaradio od tog čistog kokaina, nego što sam dobio love za krijumčarenje”, otvoreno nam je rekao o motivima ulaska u posao s dilanjem droge. Pojasnio je i zašto se ruši zatvor. “Za nas Evropljane to bi izgledalo kao da se zatvor ruši zbog neke banalne stvari.

Recimo, neki si murjaci u zatvoru dopuste da pretresu ženu. To je tamo neprihvatljivo. I sami osuđenici, kad žena dolazi u posjetu u paviljon, ne smiju buljiti u njih. Što manje pogleda, to bolje. Na to se jako, jako pazi. Tu te ‘braća’ prate.

Da vide jesi li podignuo pogled da vidiš kako izgleda, šta nosi u torbama… Kad ona dođe u paviljon, mi koji smo tamo bili godinama znali smo čija je to žena i u koju ćeliju ide. Automatski si se okrenuo i gledao u zid ili neku tačku dok je nije dočekao njezin muž i doveo do svoje ćelije.”

Znači, zatvorenik se požali dežurnom ‘bratu’ PCC-a, a brat se kaže irmao. Kaže mu da je imao posjetu u toj i toj smjeni te da mu je suprugu policajac pretresao po intimnim dijelovima. Iz PCC-a pitaju samo je li to istina. Nema tu laži, ko laže, ode mu glava. U zatvoru te u stvari važu po jeziku, a ne po veličini i mišićima. Držiš li svoju riječ, balansiraš li u zatvoru s crnima, bijelima, žutima, Urugvajcima, Paragvajcima… To je proces tokom kojeg svako svakoga pažljivo gleda.

I kad komando kaže, momentalno zatvor na pod. Ne možeš se praviti da nisi čuo zapovijed. Možda je i onaj koji se žalio zažalio zbog toga, ali ako se to desilo, a desilo se, zatvor se mora srušiti.

Pobuna je bila zbog toga jer dogovor nije ispoštovan te da vide da nema zajebancije s osuđenicima – pojasnio nam je naš sagovornik koji se danas zakonito bori za svoje mjesto pod suncem.”

“Nisam imao većih problema. Bio sam gladan, bio sam željan svega. Nevjerovatno, ali bio sam željan mahuna i napiti se bunarske vode. Željan si kuće. Imaš kući dijete, porodicu. Željan si domovine, a 12.000 kilometara si od nje. Kako sam živio, tako sam završio. Sretan sam da sam živ, a nešto sam i naučio. Danas govorim španski, portugalski i engleski.” (Express.hr)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: , , , ,