Debata ‘halal koji finansira terorizam’ zasniva se na pretpostavci da su islam i terorizam tijesno povezani.

Primamljivo je odgovoriti na rastuću moralnu paniku zbog „islamskog terorizma“ kao učesnik u školskoj debati, opremljen sa pobijajućim tezama i kontraargumentima. Nešto kao – koristit ću činjenice ili podatke kao što ti koristiš.

Kada se iznose argumenti o „islamizaciji“ Australije, često se citiraju podaci o veličini muslimanske populacije kako bi se stvorila histerija ili dezinformisanost.

Kada smo suočeni sa još jednom debatom o „zaru“, od muslimanki možemo čuti da je njihov izbor da nose maramu.

Na optužbe o radikalizaciji odgovara se prezentacijom programa protiv radikalizacije i tako dalje.

Ne sumnjam da ovaj pristup „razotkrivanja mitova“ odgovara mnogim ljudima koji iskreno traže odgovore koji će im pomoći da dobiju smisao u njihovoj konfuziji oko različitih „ključnih pitanja“ povezanih sa muslimanima.

Najsvježiji primjer ovih „činjenica“ o antiislamofobičnoj strategiji je dio programa Radija Australija pod nazivom „Provjeravanje činjenica: Da li halal certifikat finansira terorizam?“.

Mora se priznati, činjenice koje su predstavljene ponudile su devastirajuće pobijanje lažnih optužbi raznih australskih antiislamskih grupa koje tvrde da industrija halal hrane finansira terorizam.

‘Da li halal hrana finansira terorizam?’

Logično, potpuno racionalni kontraargumenti često se koriste i kada je u pitanju islamofobija i kada se radi o umirivanju strahova i briga ljudi.

Ono što proizilazi iz takvog pristupa (a ja se osjećam kvalifikovanom da komentarišem jer sam i sama to radila godinama) je iskreno vjerovanje da je jedan od načina da se bori protiv islamofobije – razuvjeravanje ljudi.

Zapravo, nisu svi muslimani teroristi, niti su svi teroristi muslimani. Zapravo, industrija halal hrane je jako profitabilna u Australiji. Zapravo, većina australskih muslimana su pristojni građani koji se drže zakona.

Bilo bi protiv intuicije reagovati na dezinformacije odbijanjem da se nešto objasni. Potrebna je ogromna snaga, neki bi čak rekli visok stepen ideološkog puritanizma, da se odbije iznošenje argumenata i time riskira da se ovo interpretira kao dokaz vlastite inkriminacije.

Problem je taj da što više odgovaramo na rasizam rasističkim terminima, teže je skrenuti pogled, i otkriti pretpostavke koje dozvoljavaju rasizmu da cvjeta. Poenta je: Kojem cilju služe kontraargumenti i „činjenice“? Ako se oni koriste, a ne služe širem cilju izazivanja rasizma na način na koji je debata podešena, onda to vidim kao stvaranje problema a ne rješavanje.

U trenutnoj debati o tome „da li halal hrana finansira terorizam“, više su me uznemirili glasovi koji podržavaju tezu da to nije tačno, nego ekstremni glasovi protiv nje.

Takva debata ne poziva na finansijske podatke i argumente o trgovinskim odnosima jer ovo nije debata o cijenama certifikata ili čak ritualima ubijanja životinja. Radi se o tome da biti musliman znači biti stalno suočen sa tim da su svi s vama podozrivi i da je to nešto nenormalno.

„Halal koji finansira terorizam“ zasniva se na pretpostavci da su islam i terorizam tijesno povezani.

Narativ o terorizmu i muslimanima kao subverzivnom prijetnjom je trajno pričvršćeno na sve što ima veze sa islamom i muslimanima.

Kao što je boja kože, ili obilježja na licu, bit „muslimanstva“ i svega povezanog s njim postalo je samo po sebi sumnjivo.

Pogrešno pitanje

Kada bijela Amerikanka zatvori svoju torbu kada prođe pored mladog Afroamerikanca, da li toj ženi odmah prikazujemo statistiku da je veća mogućnost da će nasilje nad njom počiniti neko koga poznaje? Ili, da li raspravljamo o tome kako bijeli Amerikanci imaju rasističku predožbu o crnim muškarcima?

Uključivanje u „debatu o činjenicama“ izostavlja najvažnije i fundamentalno pitanje. To pitanje je ne kako ti ja mogu pomoći da se osjećaš ugodnije i sigurnije u mom prisustvu, nego šta je to s tobom, pa ti je zbog mog prisustva neugodno?

Ovo posljednje pitanje daje suštinu mnogo više nego jednostavna konverzacija o tome zašto pravimo od „muslimana one Druge“. Ovo je priča o tome ko zaista ima pravo na nacionalnu pripadnost i politički angažman u Australiji. Ovo je priča o rasizmu i kako o njemu govorimo kao da je ograničen na javni prevoz, a ne kao da je on sistemski, konstitutivni dio svakog dijela naše nacije.

To se dešava uglavnom zato što se držimo fantazija o tome ko smo mi kao nacija. Velikodušni i raspoloženi, dok učestvujemo u strašnom kršenju ljudskih prava tražioca azila. Sretno multikulturalni i „postrasni“, dok tražimo da se prisilno ukinu zabačene zajednice starosjedioca i njihov „izbor životnog stila“.

Sve to zato što odbijamo da priznamo da smo mi nacija rođena na carski rez. Izrezali smo centar našeg starosjedilačkog tijela i prisili dolazak nacije koja nastavlja da negira brutalnu, rasističku prirodu vlasite koncepcije rođenja.

Što je još gore, nikada nismo presjekli pupčanu vrpcu rasizma. Ona je omotana oko naših vratova i polako guši živote prvenstveno starosjedioca u Australiji, a onda manjine koje nisu anglo, među kojima i muslimane trenutno predstavljene kao eminentno satanske ljude.

Sa našom sadašnjom vladom, čini se da nema nade za presjecanje pupčane vrpce, ustvari, ona se namjerno omotava sve čvršće i čvršće. (Al Jazeera)