Predsjednik Srbije Aleksandar kaže da su Srbija i Balkan na isti način reagovali na njegovu posjetu Kosovu – “gledanjem preko plota”, ali poručuje da je za Srbiju najljekovitije da se Srbi i Albanci dogovore i zauvijek riješe svoje probleme.

U autorskom tekstu za jubilarno izdanje “Blica”, Vučić nalazi objašnjenje za takve reakcije u “Filozofiji palanke” Radomira Konstantinovića, te navodi da je to “gledanje preko plota” uvijek izraz straha da se nekosuoči sa samim sobom.

“Zato su komentari ništa više nego ”pamfletizam”, čija je osnovna odlika, opet po Konstantinoviću, da se obračunava u ime neke već date, nepromenjive i večne istine”, navodi Vučić.

Kaže da su za dio Srbije i za region te “istine” odavno postavljene i da se ne dozvoljava nikakvo njihovo revidiranje.

To, dodaje, podrazumijeva, da je Srbija za region uvijek kriva, uvijek želi da ratuje, uvijek da se širi na račun drugih…da osvoji Balkan.

“To što sam rekao jasno da želim da osvajamo laptopovima, znanjem, knjigom, olovkom, i to ne Balkan, već budućnost, mirno je zanemareno”, konstatuje.

Jednako, primjećuje, kako je u Srbiji dio javnosti prešao preko toga da je tokom posjete Kosovu jasno načinjen diskontinuitet s Miloševićevom politikom.

To se, primjećuje, jednostavno ne uklapa u unaprijed postavljenu istinu dijela Srbije. a po kojoj je on apriori loš, apriori za rat, apriori dio Miloševićeve velikosprske hegemonističke politike.

Zato, zaključuje, komentatori tako jasno preskaču sve dijelove koji im ne odgovaraju, koji narušavaju njihovu istinu i koji se ne uklapaju u “mit o zlom Vučiću”.

“I tu je negde osnovni problem. Moja politika je politika protiv mitova i večnih istina, a sa druge strane su oni, i sleva i sdesna, i kvazinacionalnisti i kvazigrađanstvo, koji žive na mitovima i od njih. Matrica je ista, razrada je drugačija, ali je zaključak opet isti”, piše Vučić u autorskom tekstu za “Blic”.

Konstatuje da je tako za jedne izdajnik Srbije, za druge izdajnik pravde i demokratije, te da zato sasvim jasno da ni jednima ni drugima ne odgovara kad za Srbe sa Kosova vrlo jasno traži prava, a ne teritorije, dogovor i kompromis, a ne rat.

“I kada po hiljaditi put izgovorim reč mir naježe se, ti iz istih šinjela, i krenu da pamfletima, jedni zato što bi stvarno voleli rat, drugi zato šsto ne mogu da prevale što baš ja taj rat nikako ne želim”.

Piše i da kada se tome doda da je za “sve njih mnogo važnije da njihov protivnik ne uspije”, nego da se zaista postigne rješenje, onda se dobije “zaokružena pamfletaška zajednica”.

Vučić, međutim, primjećuje da ista mitološka postavka postoji i u regionu, te da je Srbija po tom mitu glavni krivac i u dvadesetom i dvadesetpvom vijeku.

Zato bi, kaže, oni voleli da on ponavlja, poput Miloševića, da ni naoružane bitke nisu isključene.

“I voleli bi da sam njegova politička reinkarnacija, sa istom postavkom, istim ciljem i istim načinom da ga ostvarim”, piše Vučić.

Zato, dodaje, i čuju samo ono što bi voleli, a ne što je rečeno.

“Zato što im ne odgovara Srbija koja je normalna, Srbija kompromisa, Srbija koja svoje mesto u svetu hoće da nađe radom i znanjem, a ne oružjem”.

Zato bi im, kaže, čist sevap bio da pregovori propadnu, da otpočnemo rat s Albancima, da istrebijebe jedni druge i dokažemo mit.

Vučić piše da na palanačkom Balkanu i dalje važi zlatno pravilo – da komšiji crkne krava, a da je poseban problem ako on tu ideju odbije, ako proba da nađe lijek, i za sebe i za druge, ako poželi promjenu, zbog koje će postati bolji, uspješniji, jači…

Kako kaže, čak i ako ponavlja stalno mir, i dogovor, i kompromis, opet ne vrijedi, utvrdiće mu loše namjere, pričaće kako laže, tražiće zavjeru, loš zaplet…sve da ne bi morali da priznaju da je mit pogrešan.

A sve to je, primjećuje, da ne bi morali da se bave sobom i sopstvenim promašajima i da bi uvijek imali dežrnog krivca.

“I u potrazi za njim, mitološkoj, i oni, baš kao i neki u Srbiji, stigli su do onog ko je glavni uzrok njihove palanačke bede…stigli su do Srbije budućnosti, do jake, uspešne, moderne zemlje koja drži do svoje reči, koja nikome ne preti, koja hoće mir, koja voli i ume da radi, a ne da ratuje, koja nikoga ne mrzi, koja želi da pomogne…koja želi sva prava za sve ljude, bilo gde na Balkanu”.

Do takve Srbije su stigli, dodaje, zato što ona ruši mit, zato što je previše toga mitološki usađenog uspjela da promijeni.

“I sada zamislite razmere njihove panike kad znaju da su takve promene, suprotne učmalosti i ustajalosti palanke, nezaustavljive i da nema tog plota preko koga neće da pređu…To ih plaši najviše, i one s ove i one s one strane naših balkanskih plotova”.

Piše da to što je počelo, to novo vrijeme, nova era za čitav Balkan i za Srbiju, ukida njihove plotove, te da je to vrijeme u kojem svako može nešto dobro da dobije, da ima koristi.

Upravo zato, zaključuje svoj autorski tekst predsjednik Srbije Vučić, najlekovitije za Srbiju bilo bi da Srbi i Albanci, ma kad, postignu dogovor i riješe svoje probleme zauvijek.

“Posle izvesnog vremena, možda i svi ovi u svojim palanačkim postavkama shvate da su izgubili budućnost zbog sopstvenog i patološkog odnosa prema prošlosti, kao i mržnje koja im je ostala jedini hranitelj”. (Tanjug)