Srpska javnost navikla je da se pred Vučićem stoji mirno, da se njegove zapovjesti bespogovorno poštuju, da je njegova riječ jača od zakona. Ono na šta niko, pa ni on nije navikao jeste da njega neko upozorava na red i protokol, a to se dogodilo u New Yorku, piše Danas.rs.

Sličan tretman koji doživljavaju naprednjaci, novinari i svi neistomišljenici, Vučić je doživio i sam, ali na redovnoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-u u New Yorku. Nije se, doduše, čulo „tišina tamo“, ali lupanje o sto jeste.

Nastavak onoga ‘imate 30 minuta’.

Dogovoreno je po tri munuta za diskusiju.
Oskar kaže da nije.
Predsedavajuća kaže da neće prihvatiti da je njena savetnica lažov.
Udari rukom o astal i kaže mu imate tri minuta.
On kaže hvala. pic.twitter.com/GXmVK9b8sj

— Dr CharlieMacMilan 🇷🇸 🇺🇸 ☮️🇺🇦 (@Charligula) April 22, 2024

Za promjenu to lupanje nije došlo od predsjednika Srbije Vučića, već je šakom o sto lupila predsjedavajuća sednicom SB UN Vanessa Fraiser sa Malte, iritirana tvrdnjama srpskog predsjednika da nije dogovoreno da može da govori samo tri minuta. Ono što nije uspjela srpska opozicija, ni protesti na ulicama pošlo je za rukom maltežanki Fraiser. Ona je ušutkala Vučića. Bar na kratko.

Ono što su svi vidjeli svojim očima, neko na društvenim mrežama, neko u direktnom prijenosu, naprednjaci, ali i prorežimski tabloidi, ipak, su pokušali da prikažu kao Vučićevu pobjedu. Za domaću javnost on se hrabro i argumentovano bori za interese Srbije, dok cio svijet napada Srbiju i hoće da joj oduzme suverenost.

Jasno je i prorežimskim medijima i naprednjacima koji brane svog neprikosnovenog vođu, ali i samom Vučiću da je poniženje koje je doživio u Vijeću sigurnosti UN bilo očigledno, neprijatno i u direktnom prijenosu.

Ali spreman je Vučić da proguta tu njujošku neprijatnu knedlu, samo da njegove pristalice u zemlji to ne shvate. Zato se, umjesto Fraiserovoj izvinio građanima Srbije zbog greške koju je možda napravio u SB UN.

“Bilo je potrebno i hrabrosti, da prekinete predsjedavajuću. Ali naše je da se borimo za našu zemlju, jer rezervnu otadžbinu nemamo“, poručio je Vučić građanima Srbije iz New Yorka, zaboravljajući da je do sada uvijek potcrtavao kako je on najhrabriji u zemlji i kako se ničega ne boji, osim da slučajno njemu neko ne dovikne “tišina tamo”.

Jasno je da Srbija nije u zavidnoj situaciji, ni što se tiče glasanja o Rezoluciji u Srebrenici, ni što se tiče položaja Srba na Kosovu, ali ova nevolja u kojoj je zemlja našla, i za koju nema lakog rešenja, suočava sve sa političkom arogancijom koja nam je zemlji nanijela mnogo štete.

Njena je matrica da na početku nekog problema mislite da ste mnogo jači i da možete nametati drugima rešenja, da bi onda – prekasno – nastupilo otrežnjenje i prihvatanje u iznudici goreg ishoda.

Jer ne može se svima i uvijek reći – “tišina tamo ja govorim”. Neko će uzvratiti – tišina ja predsjedavam.