Rijetko koja žena će se latiti takozvanih “muških poslova”. Ipak, jednoj djevojci iz Velikih Crljena kod Lazarevca težak fizički rad ne predstavlja nikakav problem. Među većinom muških radnika u Rudarskom basenu “Kolubara” ispod maske za zavarivanje krije se Jelena Aćimović (21). Ova prelijepa djevojka već godinu dana obavlja jedan od najtežih poslova i to – sa osmijehom.

– Volim posao zavarivača zato što se osjećam, dok radim, da mogu nešto dobro da doprinesem. Da sa svoje dvije ruke nešto korisno napravim. To mi zaista pričinjava zadovoljstvo. Tako da mi, zasad, ništa nije teško – kaže ona.

Jelena već godinu dana radi u Rudarskom basenu “Kolubara” kao zavarivač. Njen entuzijazam, kao i odabir zanimanja bili su neobični svima: počev od njenih roditelja, preko prijatelja, do kolega zavarivača koji su je dočekali u “Kolubari”.

Zbog atraktivnog izgleda i naizgled nježnih ruku, sumnjali su da će ona umjeti da izvršava teške zadatke i pitali se da li će uspjeti da ih prati u radu. Jako brzo im je odagnala svaku sumnju.

– Kad sam je prvi put vidio ovdje, pomislio sam da ona nije za ovdje. Njena ljepota je za modne piste, ali ona je odabrala da bude zavarivač. Naravno radila je muška sujeta kod svih, ali ona se postavila kao pravi kolega i pokazala da je potpuno ravnopravna sa ostalima – iskren je Jelenin mentor Dragan Đuketić, a lijepa zavarivačica se nadovezuje:

– Stalno sam slušala komentare poput: “Šta će ti to? Ne treba ti to. Teško je to. Ti si žensko.” Pa šta ako sam žensko? Kad sam počela da radim, dolazili su da gledaju da li stvarno znam nešto da uradim. I onda kad uradim, onda se oni oduševe kao: “Joj, stvarno znaš!”” Pa normalno da znam! Razumijem da je to muški posao, ali šta da radim kada me je sudbina odvela na tu stranu – rekla je Jelena.

Kako kaže, željela je da pohađa Policijsku akademiju, ali joj je za upis bila potrebna bilo koja četvorogodišnja škola. Tehnička škola u Lazarevcu bila je najbliži, pa samim tim i najlogičniji izbor, ali niko nije očekivao da će upisati baš smjer za zavarivače.

–  Nikad nisam imala ni volju ni želju nit sam nekad razmišljala o ovom zanimanju. Čak štaviše, plašila sam se tog aparata. Čak i kad mi je profesor Ivan Gajić zadao prvi zadatak, mislila sam da ništa ne radim kako treba, ali on je bio oduševljen. I probali smo opet i onda je opet ispalo super i poslije malo vremena je prošlo, onda su oni počeli da pričaju za ta neka takmičenja, a ja sam se bunila, nisam htjela da idem. Ali došlo je do toga da prvi put odem u Slovačku i osvojim tamo 4. mjesto, jedino žensko. Poslije toga je bilo takmičenje ovdje kod nas i tu osvojim drugo mesto. Zatim sam ponovo bila u Slovačkoj, ali je bila veća konkurencija, pa sam osvojila 6. mejsto – sjeća se Jelena svojih uspeha

Ipak, najveće priznanje dobila je 2016. godine na svjetskom prventsvu u zavarivanju u Kini. Među 600 takmičara, bila je jedina Evropljanka. Svi su je gledali u nevjerici, ali ona se kući vratila sa bronzanom medaljom.

– Dok sam radila, glavna kineska televizija me je snimala cijeli dan i cijeli dan sam bila na tom njihovom glavnom programu. Kada sam završila te ploče, nakon tri sata rada, stavili su moj rad na neka kolica i odvezli ga u neku prostoriju. I kako su krenuli, svi su potrčali, čak i oni koji se nisu takmičili tog dana, da vide da li sam išta uradila, to jest da li sam znala nešto da uradim. Shvatili su koliko dobro radim tek kad su proglasili pobjednike i kad su mi okačili medalju oko vrata. Mislim da su, kad sam se vratila kući s medaljom i mama i tata shvatili da ću biti zavarivač – smeje se lijepa Jelena.

U domu Aćimovića podela poslova, naravno, nije svakidašnja. Iako se trude da ne djele zaduženja na muška i ženska, Jelena se lakše se prihvata, kako kaže, pomaganju tati oko kamiona i renoviranja kuće, nego mami oko pranja sudova. (Telegraf.rs)