Liban i Izrael odnedavno vode pregovore o morskoj granici, ali malo je Libanaca koji mogu zamisliti dalje zbližavanje. Oni koji ga pak zagovaraju, radije ostaju anonimni.

I dok se čuje tihi zvuk aparata za kafu u bejrutskom okrugu Gemmayzeh, vlasnik kafića Mazen razgovara sa svojim gostima: “Jeste li čuli?!”, kaže on.“Naša vlada vodi razgovore s Izraelom!” I dok ljubazno poslužuje svoje goste, nagađa: “Ko zna, možda je ovo zaista početak mira s našim komšijama!”

Žalosna prošlost

Mir sa Izraelom je hrabra pomisao. Dvije države imaju izuzetno napete odnose već gotovo 40 godina. Za vrijeme libanskog građanskog rata Izrael je 1982. godine umarširao u Liban kako bi otjerao palestinske borce. Južni dio Libana ostao je pod izraelskom kontrolom do maja 2000. godine. Mnogi građani su napustili područje u koje je sve više ulazio Hezbolah.

2006. godine izbio je jednomjesečni rat između ove šiitske organizacije i Izraela. Sve se završilo primirjem – ali nikada nije postignut mirovni sporazum. Umjesto toga, nizali su se manji okršaji između Hezbolaha i izraelske vojske. Na državnom nivou, nije bilo direktnih razgovora dobrih 30 godina.

Anonimne želje za mir

To se promijenilo prošle sedmice. Predstavnici obje strane izjavili su da su razgovori, koje su vodili, bili strogo ograničeni na pitanja zajedničke morske granice i raspodjelu tamošnjih nalazišta gasa. Ipak, nije vlasnik kafića Mazen jedini koji se nada da bi ovaj, kao i naredni susret planiran za kraj oktobra, suprotno svim službenim demantima, mogao značiti početak daljnjih rasprava.

Kao i ostali sagovornici, Mazen pridaje veliku važnost tome da ne citiramo njegovo pravo ime. Svako, ko se smatra simpatizerom Izraela, mora računati na izlive neprijateljstva u određenim krugovima.

Hodočašće u Jeruzalem

U vezi s Izraelom, Mazena manje zanimaju rezerve gasa na Mediteranu a više lične mogućnosti razvoja. Ima 30 godina, kršćanin je i proveo je mnogo godina u inostranstvu. A onda se vratio u Liban i otvorio svoj kafić. Nakon eksplozije u luci u Bejrutu 4. avgusta, jedan je od prvih koji se vratio na posao. U kafiću je sve novo: prozori, vrata, šoljice za kafu.

Mazen se još sjeća priča koje su pričali njegovi roditelji, bake i djedovi: izraelski vojnici uvijek su bili prijateljski raspoloženi prema libanskim kršćanima, kaže on. “Za razliku od muslimanskih područja, Izraelci su često znali poštedjeti kršćanske četvrti tokom rata.” Kao pobožni kršćanin, Mazenu je posebno važna jedna stvar: da ode na hodočašće u Jerusalem. “Volio bih da mogu bez problema hodati tragovima i putevima Isusa Hrista“, kaže dok zamišljeno toči kafu.

“Mogli bismo samo profitirati!”

Želio bi doživjeti zbližavanje ne samo iz vjerskih razloga: “U Izraelu postoji sve ono što mi nemamo: struja, vlada i jaka ekonomija. Od otvorenih granica svi bismo mogli profitirati!”

Pa ipak on misli da bi pravom miru s Izraelom nažalost prethodio novi rat i daljnje patnje. Jer, kako kaže, nisu svi Libanci za najnovije zbližavanje a najmanje pristalice Hezbolaha, kojeg podržava Iran. Hezbolah, kao svoj glavni cilj, propagira “uništenje” Izraela.

“Više se boji gladi nego Izraela”

Hezbollah je politički i vojno faktor moći u Libanu koji ne treba podcjenjivati. Međutim, kritike usmjerene protiv ove šiitske organizacije rastu, ne samo nakon razorne eksplozije u Bejrutu.

“Ljudi se ovdje sada više boje gladi, nego izraelskog napada”, kaže Charif, agent za nekretnine iz Bejruta, inače sunit. Nedavno započeti izraelsko-libanski pregovori definitivno predstavljaju istorijsko približavanje, kaže on. Ali mnogi njegovi sugrađani to vide prije svega kao očajnički manevar elite da spasi zemlju od ekonomske propasti. “Ono što Izrael razlikuje od Libana je činjenica da Izrael ima funkcionalan politički sistem,” dodaje Charif. Potom sjede na svoju vespu i odjuri.

Platforma za približavanje

O Izraelu se raspravlja i na društvenim mrežama. Neki Libanci, koji žive u inostranstvu, pokrenuli su i Instagram stranicu pod nazivom “callingforpeace2020”. Oni žele ponuditi platformu na kojoj korisnici mogu anonimno i sigurno iznositi pomirljiva mišljenja o Izraelu. “Još uvijek ima mnogo Libanaca koji mrze Izrael i žele ga uništiti“, pišu na svojoj web stranici. “Mi smo, međutim, protiv toga. Jer znamo: i u Izraelu ljudi žele mir!”

Međutim, to su samo pojedinačni glasovi. To se vidi i po tome što stranica ima mali broj pratilaca. Raspoloženje prema Izraelu kod mnogih u Libanu je neprijateljsko ili se na Izrael gleda sa skepsom. To je slučaj i sa dijelom mladih aktivista koji se zalažu za demokratske reforme.

“To je samo predstava!”

Hussein El Achi je pravnik i suosnivač aktivističke grupe “Minteshreen”. Razgovore Libana i Izraela tumači potpuno drugačije od vlasnika kafića Mazen: “Usred smo ekonomske katastrofe i gledamo u crnu budućnost. Pregovori s Izraelom samo su predstava kojom vlada pokušava spasiti prije svega sebe!” Hussein takođe želi mir. Ali tek kada Palestinci dobiju zemlju nazad, on može zamisliti mir sa svojim susjedom Izraelom, naglašava on.

Duboka trauma

Pored solidarnosti s Palestincima, on ima i svoje lično iskustvo: Hussein dolazi iz bivše ratne zone – sa područja koje se nalazi u blizini izraelske granice. Prema Husseinovoj percepciji, Izrael je prvenstveno država koja je uništila njegovo rodno selo i tamo ubila mnogo ljudi, kaže on.

Slična je i Leina perspektiva. Kada je 2006. godine izbio rat između Izraela i Libana, imala je 16 godina. Ona i danas, kao i tada, živi na jugu Beira, kojim dominiraju šiiti, a koje se smatra područjem pod vlašću Hezbolaha. Tamo je gledala kako se kuće oko nje bombarduju i kako ljudi umiru. “Do danas imam napade panike kada čujem avione i dronove iznad sebe. Ne želim da više ratujemo s Izraelom – ali kako mogu vjerovati nekome ko me je toliko traumatizirao?”, kaže Lea.

Emirati kao uzor?

Istina je da su Ujedinjeni Arapski Emirati prije samo nekoliko sedmica zaključili historijski sporazum o normalizaciji odnosa s Izraelom. To je uradio i Bahrein. Međutim, obje ove arapske države nikada nisu ratovale s Izraelom na svom terenu. To je jedan od razloga zbog kojih se čini da je približavanje Izraela i Libana daleko – uprkos pokretanja razgovora o morskim granicama.

Na putu ne stoje samo sjećanja na prošlost, ratna stradanja i iz toga rezultirajući otpori. Možda nikada u novijoj historiji Libanci nisu manje vjerovali svojim političkim vođama kao danas. To, nije dobar predznak za približavanje: konačno to su iste one elite koje su sada oprezno započele proces dijaloga s Izraelom.