Vječna igra mačke i miša, omiljenih nam Toma i Jerryja, uveseljavala je dane našeg djetinjstva. Nekoliko klasičnih epizoda tog serijala producirao je Eugene Deitch, nagrađivani ilustrator i animator koji je preminuo u 95. godini života.

Mačak koji uporno pokušava uloviti miša koji mu sprema spačke, pas koji bi volio uvesti red u dvorište i vlasnica kojoj vidimo samo papuče i donji dio tijela, nezaobilazni su junaci našeg djetinjstva i onih “dobrih, starih dana“. Dakako, riječ je o animiranom filmu Tom i Jerry.

Kako su nastali naši omiljeni junaci?

Na odjavnoj špici animiranog filma Tom i Jerry uvijek možemo vidjeti ime Hanna-Barbera. Iako se često misli da je Hanna Barbera jedna, i to ženska, osoba, riječ je zapravo o dvojici vrsnih animatora – Williamu Hanni i Josephu Barberi koji su udružili svoje snage i napravili neke od likova kojih se i danas sjećamo s velikom nostalgijom.

Između ostaloga, tu je i porodica Kremenko, Scooby Dooby Doo, Zekoslav Mrkva, medvjed Joggy i brojni drugi.

Međutim sve je počelo upravo s mačkom i mišem čijim se pustolovinama i danas od srca smijemo. Naime, Joseph Barbera i William Hanna prvi su se put upoznali kada su zajedno morali raditi na animaciji Mačak dobiva čizme. Film je napravljen 1940. i bio je nominiran za Oscara, a kako su glavni likovi bili mačak Jasper i neimenovani miš, poslužio je kao odskočna daska za Toma i Jerryja.

Deitch je napravio trinaest epizoda “Toma i Jerryja”.

Tokom dvadeset narednih godina Hanna i Barbera sudjelovali su u stvaranju vjerovatno najpoznatijeg mačka i miša svih vremena, s time da je Hanna bio zadužen za animaciju, a Barbera za pisanje priča i preprodukciju. Dakako, u međuvremenu su se osamostalili i osnovali svoju firmu.

Kada su Tom i Jerry postali iznimno popularni, moglo se otkupiti njihovu franšizu. Tu je u priču ušao Gene Deitch. Bio je producent trinaest epizoda Toma i Jeryja koje su nastale tokom 1961. i 1962. godine.

Tada je već ovaj rođeni Amerikanac, porijeklom iz Chicaga, već živio u prijestolnici tadašnje Čehoslovačke, Pragu. Naime, kada je 1959. godine došao u Prag na ono što je trebalo biti desetodnevno putovanje, zaljubio se u djevojku Zdenku i odlučio ostati.

Da je uistinu bila riječ o pravoj ljubavi, pokazuje i to što su ostali zajedno sve do njegove smrti. Iz tog su se braka rodili trojica sinova, a zanimljivo je da su svi ilustratori, baš poput svog oca.

Kako je uopće došlo do njegova rada na ovom klasiku?

Kada je firma MGM okupila franšizu za Toma i Jerryja te kontaktirala evropski animacijski studio Rembrandt Film, uloga producenta bila je dodijeljenja Geneu Deitchu.

Sam je napisao većinu scenarija za tih trinaest epizoda, a ujedno osmislio i većinu zvučnih efekata, uz pomoć Toda Dockstadera. Iako se, nema sumnje u to, u ovom animiranom filmu prikazuju i epizode nasilja, Deitch je tokom rada na njemu primijetio da ih niko ne shvaća ozbiljno te da se gledatelji s oba lika rado poistovjećuju. Štaviše, nerijetko su zdušno navijali za Toma.

Za razliku od studija Hanna-Barbera koji je ove likove uglavnom prikazivao oko i izvan kuće, Deitch se odlučio za ponešto egzotičnije lokacije kao što džungle Nairobija, antička grčka Akropola ili Divlji Zapad. Osim toga, lik Tomove vlasnice od koje u animiranom filmu vidimo samo njezin donji dio tijela, zamijenjen je muškarcem, a buldog Spike, za razliku od američke verzije, mnogo oštrije osuđuje Tomove pohode na Jerryja.

Kako su sredstva evropskog studija bila značajno manja nego holivudskog, tako se može zamijetiti i mnogo jednostavnija ilustracija i ponešto ograničene kretnje, iako to nije bila Deitchova namjera.

Nakon što je završeno trinaest epizoda, Joe Vogel koji je bio na čelu produkcije, otpušten je iz MGM-a. Iako je prije toga odobrio daljnji rad Deitcha i njegova tima, vodstvo firme nije željelo obnoviti ugovor s njima nakon Vogelova odlaska. Tako je posljednja epizoda bila prikazana 21. decembra 1962.

Međutim ti kratki Deitchovi animirani filmovi postigli su svjetski uspjeh te čak s trona svrgli Looney Tunes, koji se na prvom mjestu držao punih 16 godina. Ipak, za razliku od epizoda koje je stvorio studio Hanna-Barbera, njegove nikada nisu bile nominirane za Oscara.

Zato je Oscara osvojilo njegovo djelo koje je napravio prije, 1960. godine, i to njegov kratki animirani film Munro. U istoj je kategoriji bio nominiran dvaput 1964. godine za djela Here's Nudnik i How to Avoid Friendship. Vrijedi spomenuti i da je također surađivao na stvaranju junaka poznatog po snazi koju dobiva od jedenja špinata, Popaja, a za sav svoj doprinos svjetskoj animaciji, 2004. godine primio je nagradu Winsor McCay.

Jedno je sigurno – koliko god godina imali, zauvijek ćemo uživati u pustolovinama omiljenih nam junaka koje je Deitch “oživio” za djecu diljem svijeta. (zadovoljna.hr)