Na današnji dan 1910. godine rođen je najpoznatiji Tuzlak, veliki jugoslovenski velikan pera i zasigurno jedan od najvećih bosanskohercegovačkih književnika Mehmed Meša Selimović.

Znamenit i bezvremenski opus je ostao iza njega, a među najpoznatijim djelima su mu “Derviš i smrt”, “Tišine” i “Tvrđava”.

Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), Goranova nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH i nagrada AVNOJ-a.

Selimovićev status kao velikog pisca ranga evropskoga klasika temelji se ponajviše na njegova dva najpoznatija romana – “Derviš i smrt” i “Tvrđava”. Pisac se poziva na središnju evropsku narativnu tradiciju, posebno Dostojevskog, kao i na opštu struju književnog modernizma 20. vijeka. No, nošen temperamentalnim osobinama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju kategoriju.

Prvi roman “Derviš i smrt”, pisan živim stilom u kojemu se miješaju samoposmatranje, mudri zaključci o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju inostrane čitalacke publike – dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalno okruženje.

A o Bosni i Bosancima u svom najpoznatijem djelu “Dervišu i smrti” napisao je ovo:

“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo.

Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća.

Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se historija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!”

Ostala piščeva pripovjedačka djela, osim u detaljima, esejistički i memoarski radovi su zanimljivo štivo, ali ne dostižu ostvarenja evropskog i svjetskog ranga kao veliki romani.

BZK Preporod je Selimovićeva djela uvrstio u ediciju “Bošnjačka književnost u sto knjiga”. SANU je također uvrstila Selimovićeva djela u ediciju “Srpska književnost u sto knjiga”. Ista akademija je 1993. godine uvrstila Selimovića u knjigu “Sto najznamenitijih Srba”, dok je tjednik Stav 2019. godine Mešu Selimovića uvrstio u “Sto najvažnijih Bošnjaka 1918. – 2018.”.

Bijeg od vlastitog bića

U Beogradu se, tako se barem činilo ovdje u Bosni i Hercegovini, svojski trudio da u nekom iracionalnom osvetničkom dahu napakosti sredini koja ga je potcjenjivala i odbacivala. Nije propuštao priliku da istakne njenu zaostalost, duhovnu učmalost i intelektualnu bijedu, a dobro je znao da će najveću sramotu nanijeti bude li odbacivao vlastiti identitet i porodično naslijeđe. Željan javnog priznanja, nacionalno se izjašnjavao kao Srbin, vjerujući da će pripadnost srpskoj kulturi njegovoj veličanstvenoj književnosti udahnuti važnost, za koju je vjerovao da je nedovoljno istaknuta. I samo u tom kontekstu mogu se razumjeti njegovi postupci i riječi, jer je Meša bio fanatičan u svojim obračunima.

I do danas groznom nepravednošću odjekuju riječi iz pisma upućenog Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u kojem je jezikom odbačenog čovjeka govorio o svom porijeklu i shvatanjima vlastitog nacionalnog identiteta:

“Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom.”

Na pitanje ko je bio Meša Selimović pravog odgovora nikad neće biti. Kako god tumačili njegova životna opredjeljenja, političke i ideološke izbore, taj skromni čovjek titanske volje stvorio je književno djelo (“Derviš i smrt”) kojem u jugoslavenskoj kulturi nema premca.