Srijeda, 13. Novembar 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Na današnji dan preminuo je Ivo Andrić: Ovo su njegovi najbolji citati

Književnik i nobelovac Ivo Andrić preminuo je na današnji dan 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.

U času smrti imao je nepune 83 godine, a u Andrićevoj bilježnici je ostao zapis: “Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čovjeka strah. A kod književnika i svakog ‘javnog radnika’ dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju…”.

Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Docu kod Travnika.

U Višegradu je završio osnovnu školu, a u Sarajevu Veliku gimnaziju, najstariju srednju školu u BiH.

1961. godine uručena mu je Nobelova nagrada za roman “Na Drini ćuprija”, kao i za cjelokupni dotadašnji rad na “istoriji jednog naroda”. U obrazloženju je stajalo da “njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz historije svoje zemlje”.

Iz širokog opusa književnog Andrićeva stvaralaštva izdvajaju se “Travnička hronika”, “Gospođica”, “Prokleta avlija”, zbirke pripovjedaka “Nemirna godina”, “Žeđ”, “Jelena, žena koje nema”, “Znakovi”…

Djela ovog nobelovca prevedena su na tridesetak jezika, a sve lirske pjesme, koje za njegova života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno 1976. godine u Beogradu, pod nazivom “Šta sanjam i šta mi se događa”.

  • Biti čovjek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke, svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po mjeri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovjek.

    Svi ljudi traže sreću, sa manje ili više snage i uporstva, a najviše izgleda da je nađu i sačuvaju imaju oni koji je traže u zajedničkoj sreći što većeg broja ljudi sa kojima ih život vezuje.

    Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.

    Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

    Čovjek koji ne voli nije sposoban da osjeti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije.

    Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.

    I mislio sam: Bog ne bi trebao da nas toliko iskušava i da nas dovodi na strašno mjesto, gdje nam je smrt i život jedno te isto. Tada još, ni u najvećoj pokornosti, nisam mogao da shvatim zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi na svoj život.

    Svi bismo mi, i ljudi i žene, morali više da pazimo šta govorimo, jer se nikad ne zna dokle i sa kakvim posljedicama može da živi svaka naša riječ u drugom čovjeku.

    Čim neko nešto voli i za nešto se veže – misao neku, predmet ili živo ljudsko biće – on daje nešto od sebe i spreman je da daje i gubi još više, bez mjere i računa, sa istom onom nagonskom bezobzirnošću i stihijskom žestinom sa kojom se ljudi bacaju na sticanje i grabež. I to je do sada jedini poznati način kako jedan čovjek može da daje drugim ljudima ili stvarima oko sebe i ono što ne mora i onda kad ne mora.

    U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stidjeti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.

    Čudno je kako nam je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako nam baš to malo nedostaje.

    A kad se probudim, gle, bol moj jučerašnji je na svom mjestu, kao kamen. I sve je istina. I nema druge istine do jedne: Bol, ni druge stvarnosti do patnje, bola i patnje u svakoj kaplji vode i u svakoj vlati trave, i svakom bridu kristala, i svakom zvuku živa glasa, u snu i na javi, u životu, prije života, a valjda, i poslije života.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , ,