Od knjiga, umjetnosti, sportskih aktivnosti do iPada i televizije, mnogi roditelji će uraditi sve što je u njihovoj moći da bi zabavili djecu i popunili im slobodno vrijeme. Ali šta bi se dogodilo kada bi djeca bila ostavljena da se dosađuju ponekad? Mislite li da bi to uticalo na njihov razvoj?

Teresa Belton, naučnica, počela je razmišljati o dosadi kod djece, kada je istraživala uticaj televizije na dječije prepričavanje. Iznenađena nedostatkom mašte u više stotina priča, gdje su djeca uzrasta od deset do dvanaest godina trebala da razvijaju svoju kreativnost, pomislila je da je riječ o uticaju tv programa. Istraživanja od ranije otkrila su da televizija zaista utiče na smanjenje sposobnosti imaginacije kod djece.

Na primjer, velika studija koja je sprovedena u Kanadi, 1980. godine poredila je djecu u tri zajednice. U prvoj su imali četiri tv kanala, u drugoj samo jedan, a u trećoj nijedan. Istraživači su istraživali ove zajednice u dvije situacije, prije tv programa, a onda ponovo nakon dvije godine. Djeca iz zajednica bez tv-a postigla su značajno bolje rezultate od ostalih, kada je u pitanju razvoj kreativnosti i mašte. To je trajalo sve do perioda kada su dobili tv aparate, kada su njihove vještine spale na nivo ostale djece.

S obzirom na to da je djeci neophodno razvijanje mašte, uticaj TV-a je zabrinjavajući, ne samo u ličnom iskustvu, nego i u razvoju empatije, kako bi razumjeli druge u svom okruženju. Značaj dosade kod djece, ali i kod odraslih takođe može da preusmjeri na sadržaje koji će ih poticati više od samih elektroničkih uređaja.

Nekoliko godina nakon istraživanja, počela je primjećivati određene promjene u pogledu uticaja na odrastanje i razvoj odraslih osoba. Intervjuisala je neke od njih, a jedna od njih je i spisateljica i glumica Mira Sijal. Ona je izjavila kako je dosada navela da gleda kroz prozor i uživa u ruralnim pejsažima, da nauči peći kolače sa bakom koja je živjela odmah do nje. Dosada je navela i da vodi svoj dnevnik, koji joj je značajno poslužio u njenoj karijeri. Bilo je to oslobađajuće, jer je bila kreativna bez ijednog drugog razloga, osim zato što je imala mnogo vremena koje je mogla ispuniti kako želi.

Slično njenom iskustvu je iskustvo neuronaučnice Susan Grinfild, koja je kao mala imala mnogo vremena koje je iskoristila crtajući i pišući priče. To je ujedno bila i preteča njenog daljeg rada, naučnih istraživanja ljudskog ponašanja.

Sport, muzika i druge organizovane aktivnosti definitivno mogu poboljšati razvoj i rast djeteta, kako u fizičkom, tako i u kognitivnom, kulturološkom i društvenom razvoju. Ali djeci treba vrijeme i za njih same, da se isključe od bombardovanja informacijama iz vanjskog svijeta, do sanjarenja, gdje će pratiti vlastiti tok misli i otkriti svoja lična interesovanja i talente.

Ne trebamo imati posebne kreativne talente ili intelektualne vještine da bi uvidjeli korist od dosađivanja. Jednostavno trebamo odmoriti i prepustiti se svojim mislima, koje će vremenom pokazati smjer našeg kretanja. Zato treba djeci objasniti kako da uživaju u vremenu koje im se ostavlja kao slobodno, a bez planirane aktivnosti. U protivnom će misliti da ih se treba konstantno zabavljati.

Roditelji često sebi stvaraju osjećaj grižnje savjesti, jer ne znaju kako da djetetu ne bude dosadno. A mnogo je bolje da dosadu vide kao priliku, a ne nedostatak. Oni imaju ulogu u dječijem životu, ali serviranjem gotovih rješenja ne pomažu dječijem razvoju. Naprotiv, bilo bi mnogo korisnije da ih potiču da dolaze sama do kreativnih rješenja. Trebaće im i neki materijali, nešto opipljivo što će ih navesti na razmišljanje. Ali pri tome se ne misli na skupocjene poklone, koji će biti gotovo proizvodi, nego na više različitih manjih stvari. Čaša, biljka, korpa, praktične stvari koje mogu navesti dijete da razmisli šta bi moglo raditi sa njima.

Međutim, ono što će im najviše poslužiti jesu njihovi alati u vještinama, a to su znatiželjnost, samouvjerenost, istrajnost, razigranost, koncentracija i zapažanje. To će im omogućiti da shvate da stvari nisu onakve kakvima se čine na prvi pogled, a da onda pokušaju ponovo. Poticanjem ovih osobina kod djece, roditelji će stvoriti pogodno tlo za dalju izgradnju i rad na sebi.

Ako djetetu ponestane ideja, dajte mu neki izazov koji će ga navesti da nastavi ispitivati granice svoje kreativnosti. Možete ga pitati da sazna kakvu hranu jede njegova igračka dinosaur, čime se može baviti neko vrijeme, pokušavajući smisliti ili saznati odgovor. Takođe možete mu dati fotoaparat i reći da želite priču o njegovim igračkama, o tome kako žive i gdje se nalaze, a njegova mašta može sve da usmjeri u željenom smjeru. Mnogi roditelji će se složiti u tome da žele nezavisnu, samouvjerenu i sposobnu djecu, ali teško da će ona postati takva, ako konstantno imaju određene načina provođenja vremena.

U suštini, ove lekcije nisu samo za djecu, već za sve nas. Prepuštajući se svojim mislima i propitivanju stvarnosti oko sebe, mi možemo shvatiti da dosađivanje uopšte nije loša stvar. A onda bismo mogli poželjeti takvo inspirativno stanje i mnogo češće. (lolamagazin.com)