Bez obzira da li ste rođeni 70-tih ili 80-tih, znate da mnoge tehnike discipline koje su vaši roditelji koristili danas nisu prihvatljive.
Ne treba vam puno da uvidite da nove generacije nisu naročiti ljubitelji određenih ideja stare škole.
Naša misija danas je da vam otkrijemo koje su to roditeljske taktike koje se i danas koriste, ali koje kako praksa pokazuje nisu dobre za djecu. Poći ćemo od pitanja – koja su to normalne roditeljske taktike koje ne treba smatrati normalnim?
Poređenje djece u porodici
Stručnjaci za razvoj djece tvrde da upoređivanje djeteta sa njegovom braćom i sestrama zaslužuje da bude denormalizovano. Sjećate se sigurno kako to zvuči “Zašto ne možeš da budeš makar malo kao tvoja sestra ili brat?”. Ovakve rečenice uništavaju samopouzdanje djeteta i sprječavaju ga da bude ono što jeste. Uvijek u sjenci ostvarenja svoje braće i sestara dijete stiče lagano utisak da nije dovoljno vrijedno, zbog čega često i dolazi do rivalstva među braćom, prenosi Ženski Magazin.
Tretiranje djeteta kao ličnog terapeuta
Ako djetetu kažete “Tvoj otac je užasan, sve moram da radim sama; opet nije oprao posuđe” ne samo da pravite grešku stvarajući kod djeteta odbojnost prema ocu, već na njegova mala pleća stavljate vrlo težak teret. Djeca nisu vaš lični terapeut. Ona ne mogu da učine apsolutno ništa da riješe probleme svojih roditelja. Vi bi trebalo da ste model koji im pokazuje kako se problemi rješavaju.
Ignorisanje dječjih osjećanja
Djeca ne znaju poput odraslih osoba da kanališu svoja osjećanja. Vama kada dođe da vrištite od bijesa i plačete na sav glas, proradi mala crvena lampica u glavi koja vam signalizira da pronađete drugačiju metodu. Djeca to nemaju, odnosno nemaju još uvijek. A ono što imaju su osjećanja. Zanemarivanjem, poništavanjem ili apsolutnim ignorisanjem njihovih osjećanja vi ignorišete njihovu važnost i postojanje.
Nazivanje djeteta razmaženim
Potpuno je apsurdno da jedan roditelj svoje dijete nazove razmaženim. Naročito ako se to odnosi na činjenicu da dijete ima novi mobilni telefon, PC, tonu brendirane garderobe u ormaru i slične stvari koje su mu upravo roditelji kupili. Da to nije bio izbor roditelja, djeca to ne bi imala, zar ne? Ako roditelj smatra da takve stvari dovode to toga da dijete bude razmaženo, ne bi trebalo da mu ih kupuje, niti da dozvoljava drugim članovima porodice da to rade, umjesto što ističe nepotrebno. (Tuzlanski.ba)
