Kao mala igrala se sa braćom i drugarima iz ulice. Nadmetala, takmičila sa njima u vožnji bicikla, rolera, skejta, a kasnije i motora i automobila.

I ljubav prema automobilima javila se od malih nogu. Djed je bio profesionalni šofer ljudi iz sveta biznisa. Gledala je mamu kako vozi, odlučila da proba sama i uspelo joj je. Već sa 13 godina, krišom bi upalila kola i vozala se po sporednim ulicama sela iz kog su joj roditelji. Čak je kao sasvim mala sakupljala autiće i igrala se sa njima, piše Luftika.rs.

Marijana Maljenović je najmlađa taksistkinja u Novom Sadu. Omiljena je među kolegama i strankama. U njenom autu obavezne su bombonice i slatkiši. Ona vozi isključivo noću.

– Dogodilo se sasvim slučajno. U slobodno vreme sam radila dostavu hrane i tom prilikom upoznala čoveka, koji je sada moj direktor. Iznenadio se kada je ugledao mladu devojku na tom poslu. Ostavio mi je kontakt u slučaju da želim da dođem u Red Taxi. Dugo nisam razmišljala o toj opciji. Kasnije sam otišla na razgovor, željela da pokušam, položila ispit iz poznavanja grada, dobila licencu i počela da radim u novembru 2019. godine.

“Kratko sam radila preko dana, dok se nisam uhodala. Više me je privlačio noćni rad, mladalačka energija, mnogi izlaze a gradom vlada posebna energija nalik mojoj. Od samog početka, stranke su me prihvatale sa oduševljenjem, a ja se uvijek trudim da svakome bude lijepo i da uživaju u vožnji. Za sebe neskromno smatram da sam definitivno najbolji vozač u gradu, a i uopšte, kad god se nađem na putu”, uz osmijeh započinje Marijana razgovor za Luftiku.

Kaže da je u udruženju dva mjeseca postojao selektivni odabir vozila koji je kasnije ukinut, a stranke su mahom birale baš nju.

“Preko mreže je gotovo neprestano stizao poziv za dobro poznati 13 redline. To sam bila ja. Trudim se i volim da uvijek izgledam lijepo, da u kolima bude čisto i da miriše, što naravno svakom prija. Mnoge kolege se čude zašto ljudi veoma često traže da ih baš ja vozim. Samo se nasmijem i odgovorim da sve radim sa ljubavlju, jer ljudi to osjete, prepoznaju i žele ponovo da me vide.

Tada sam odbijala gotovo sve pozive osim jednog koji je bio nevjerovatno uporan i spreman da sačeka koliko god. Otišla sam da vidim o čemu se radi. Prilazio je momak sa ogromnim buketom ruža, a ja sam pomislila da cvijeće treba dostaviti na neku adresu. Međutim, sjeo je nazad i rekao odredište. Osetila sam se pomalo neprijatno. Kroz ćaskanje je ispričao da je oduševljen jer je tog dana vidio djevojku koja vozi taksi i htio da me upozna, a kada smo stigli pružio mi je buket sa porukom da nikada ne skidam osmijeh sa lica – prisjeća se Marijana lijepog iznenađenja.

Nikada se nije plašila niti je doživjela neprijatno iskustvo jer svakog dočeka lijepo. Štaviše, smatra da su najzanimljivije vožnje noću, posebno vikendom, nekad i do samog jutra, kada i ona uživa:

“Uglavnom bi da pričaju, a ja sam u fazonu samo uživajte i kažite šta volite od muzike. Imam i poseban telefon koji dam njima da sa You Tubea slušaju šta hoće. Često se dešavalo da im se svidi atmosfera i žele da se samo vozamo po gradu. I sa djevojkama i momcima se odlično slažem, uz to i ja izgledam kao da se zajedno sa njima vraćam, jer sam uvijek sređena kao da idem u izlazak.

Jednom u vozilo ulazi djevojka i počinje da “vrišti” jer ne može da vjeruje da ja vozim i to “baš kad treba”. Ulazi i njena prijateljica i krećemo da joj pratimo momka jer želi da provjeri da li laže. Potrajalo je, ali je bila sretna što je sve bilo onako kako joj je i rekao. Poslije sam sa njima morala na picu jer je misija uspješno obavljena”, kroz smijeh će ona.

Momci je naravno obasipaju komplimentima, ali granice dobrog ukusa moraju da postoje.

“Uvijek sam profesionalna, naravno da prija čuti lijepe riječi, ali ne dozvoljavam da dođe do neprijatne situacije. Ne dopuštam da priča krene u pogrešnom pravcu, niti da mi se udvaraju. Svakako da se možemo šaliti, ali do jasnih granica. Bilo je čak i pijanih, šašavih sa onim “Da li želiš da se udaš za mene?”

Smješna situacija. Momci iz drugog auta primjete moj sa četiri lijepe djevojke koje vozim i krenu za nama. Hoće da se druže sa nama, recimo. U autu “grmi” Jala, Buba, Jelena Karleuša, to je eto u trendingu i šta se sluša najviše. Naravno, sve se nasmijemo, one im mahnu, onda “pojurimo” i izgubimo se. Tek jedna progovara ‘dobro, sad možeš da smanjiš muziku’ i kreće smijeh – prepričava jednu od dogodovština Marijana.

Kaže da posao taksiste nipošto nije rezervisan samo za muškarce.

“Pri ulasku u vozilo često me pitaju da li ja vozim ili je u pitanju fake taksi. Smiješno je, ali nije rijetko da me pitaju da li sam pozajmila ili ukrala vozilo, naravno kroz šalu. Međutim, definitivno postoje stereotipi da žene ne znaju da voze. Malo pripadnica ljepšeg pola se odlučuje i “usuđuje” na ovaj posao.

U udruženju nas ima pet, kada sam došla bila je samo jedna. Žene su oprezne i pažljivije u saobraćaju, ali često uplašenije i nesigurnije i to se osjeti na putu. Baš iz tog razloga svi mi strastveni i dobri vozači ponekad u afektu promrljamo “jao, žena”,  smije se ona.

Jednom ju je čak i policija slijedila dok je vozila stranku koja je tražila da požuri.

“Nije bila raspoložena i htjela je da brzo stigne kući. Vješto sam iskoristila žutu traku i produžila pravo ne čekajući redovnu kolonu. Upalili su rotaciju, usporila sam i stala da nas sustignu. Pojavili su se kao “četiri bijesna vuka” pred prozorom. Rekla sam samo da radim i da nikog nisam ugrozila. Kada su shvatili da sam normalna upozorili su me i rekli da mi sljedeći put neće oprostiti.

Taj osjećaj pamtim kao neprijatan, ali ujedno mi je to bila i lekcija na samom početku. Kada stranka nema dobru energiju, loša energije može da utiče i na vozača. Takve vožnje su manje udobne i lijepe. Zbog toga je važno da se svaki posao radi iz ljubavi, pa se i to prevaziđe. Ja se trudim da svima uljepšam dan i svojim primjerom prenesem na ljude; nešto drugačije, posebno, lijepo”,  zaključuje Marijana Maljenović.