Po prvi put od otkrića najsnažnijeg poznatog halucinogena, naučnici su detaljno skenirali šta se događa u mozgu osobe na tripu. A otkrića su epskih razmjera za neuronauku
Skupina britanskih naučnika riješila je misteriju djelovanja LSD-a na mozak nakon skoro 80 godina otkako je 1938. ta halucinogena droga prvi put umjetno sintetizirana. Prvi dojam je da nije moglo biti lakše. “Natripanim” mentalno savršeno zdravim i uravnoteženim ispitanicima na nekoliko su načina skenirali mozgove, da bi u konačnici došli do dokaza da osobe pod utjecajem LSD-a “vide” čak i zatvorenim očima, ali i do mnoštva otkrića o funkcioniranju mozga, čak i razumijevanja nastanka ljudske svijesti.
Bivši vladin savjetnik za droge David Nutt, inače profesor neuropsihofarmacije s Imperijalnog koledža London, s kolegom Robinom Carhart-Harrisom na dvodnevno je ispitivanje okupio 20 osoba. Polovici je intravenozno ubrizgao uobičajeni placebo, dok je drugoj polovici dao po 75 mikrograma tog daleko najsnažnijeg poznatog halucinogena. A onda su se bacili na posao. Svakom pojedinom ispitaniku funkcionisanje mozga su analizirali magnetnom rezonancom, magnetoencefalografom i praćenjem toka arterijske krvi.
Ispostavilo se da osobe pod utjecajem LSD-a vizualne slike više ne dobivaju samo kroz dio korteksa specijaliziranog za tu funkciju u normalnom stanju, nego da se uključuje mnoštvo drugih dijelova mozga, odnosno da osoba na tripu vidi mnoštvom različitih dijelova mozga. Dokazali su i to da LSD povezuje inače funkcionalno zasebne dijelove mozga da puno intenzivnije uzajamno komuniciraju, čime se i eksperimentalno potvrdilo ono što se pretpostavljalo nakon desetljeća opisa fenomena slušanja boja, gledanja zvukova i sličnog.
Mozak pod LSD-om, utvrdili su, izrazito je bolje interno povezan, i o gledanje, pažnja, kretanje i sluh. Istodobno, oni dijelovi mozga koji nisu iskusili bolju povezanost, ispalo je da su sasvim ispali iz sistema. Riječ je bila o retrosplenalnom korteksu i dijelu hipokampusa, što je naučnicima konačno objasnilo zašto ljudi na LSD-u osjećaju raspad svog ega, a istovremeno povezanost s drugima, prirodom i cijelim univerzumom.
Nutt je objasnio da viđeno po prvi put otvara mogućnosti korištenja LSD-a i sličnih hemikalija u ciljanom liječenju depresije i ovisnosti, jer se čini da bi se mogli smisliti načini kako da se mozak na taj način izvuče iz obrazaca razmišljanja prisutnih kod tih poremećaja. Također, način na koji su naučnici uočili da se pod LSD-om događa raspad doživljaja vlastite osobnosti, predstavlja retrogradni proces u odnosu na usmjereno funkcioniranje koje razvijamo od najranijeg djetinjstva do odrasle dobi.
Na ovakav korak znanstvenici su čekali pola stoljeća. Razlog je to što je djelovanje LSD-a prvo uočeno tek pet godina nakon sintetiziranja, 1943., da bi u 1950-ima i 60-ima naučnici istraživali primjenu u psihijatriji, kao i nekim manje slavnim područjima, i konačno u doba masovnog korištenja LSD-a kao rekreativne droge kod mladih, da bi LSD u 1960-ima bio i zabranjen. Ovo što su naučnici uspjeli doznati sada, usporedili su da je za neuroznanost ono što je za fiziku čestica otkriće Higgsovog bozona. (express.hr)
