Kino Mladost  je bilo jedno od tri kina predratne Tuzle. Smješteno nedaleko od Doma zdravlja, uz tada ugostiteljsko-turistički-upravno-ekonomoski srednjoškoloski centar, na putu do osnovne škole Džemal Mandžić, sadašnji Pazar i slastičarnu “Saćir”, kino Mladost  je  bilo kulturološko i ljubavno odredište za generacije mladih tadašnje Tuzle, ali i šire.

Prva sjećanja na kino Mladost vode me u doba velikog mestra borilačkih vještina, malog zmaja, također znanog kao Bruce Lee-ja. Da bi malog zmaja vidio na velikom filmskom platnu, morao si doći s jednim od roditelja ili starijom rajom što je ranije  moguće. Navale za ulaznice bile su legendarne, slobodno mogu reći, neponovljive.

Karte su bile sićušne, od lošeg papira, na koje si morao dobro paziti da se kupon ne otkine. Na ulaznim vratima uvijek je bio neki grmalj zajebane face ili teta u zelenkastom mantilu nikada nasmijana.

Nakon predstave si, vitlajući rukama i nogama, uz povremene prigušene krikove i mišićne tikove, bezuspješno imitirao kretnje neponovljivog Brusa.

Kino Mladost je bilo prostrano i za one uslove dobro. Stariji su pričali kako je akustika odlična, a mi smo ih djeca gledali očima strahopoštovanja, jer`pojma nismo znali šta bi akustika mogla biti.

Dobacivalo se sa svih strana i redova, psovalo glasno, bacalo kokicama i košpama. Odvažniji su znali i cigaru da zapale. Viši su morali da sklanjaju glave ili u gorem slučaju mjenjaju sjedišta. Većinom su uljudno bili zamoljeni od onih najzajebanijih:”Halo, momak, je l’ ti to babo staklar?”

Era kina Mladost dostiže svoj vrhunac kada su prvi pornići zasjali na širokom bioskopskom platnu. Ovaj put nije bilo dobacivanja i provala bez kraja. Šarolika publika bila je mirna i disciplinovana. Povremeno, mogao si samo da čuješ mutirajući glas pubertetlije u daljini: “Tita mi, sve se vidi” i nervozno šuskanje sa balkona.

Karakteristično za kino Mladost bila je predstava od 11:00 sati prijepodne. Radni je dan u sedmici, pobjegneš sa časa, samoinicijativno se uputiš ka objektu dragom, pornić na repertoaru, kino puno ko šibica. Kulturološka nadgradnja učenika, studenata i radnih ljudi socijalizma. Seksom do ravnopravnosti.

Nove generacije imaju tehniku raznu, telefone mobilne i download sa neta za dzabe. I to je lijepo. Svaka generacija ima nesto svoje. Kina Mladosti više nema sad je u modi 3D, ali, ostaju mi sjećanja na jedno nevino doba i jutarnje predstave. (Autor: sretnodijete.blogspot.com)