Nedavno je korisnica TikTok-a @ketophoria, čije je pravo ime Teresa Hwang, podijelila svoju srdačnu priču o ljubavi koja je veća od bilo kojeg straha, a koju je pogledalo 1.6 miliona osoba i stekla 449.9K lajkova u samo nekoliko dana, piše Bored Panda.
51-godišnju učiteljicu specijalnog obrazovanja iz Oakvillea u Kanadi dva puta je ugrizao pas, što je dovelo do snažnog straha od pasa veći dio života, sve dok nije upoznala Booa, psa iz skloništa koji se bojao ljudi, prenosi Tuzlanski.ba.
“Ponekad, još uvijek ne mogu vjerovati da imam psa. Kažem ljudima da je poput sina kojeg nikad nisam imala. Ne volim ga samo zato što me voli i trebam ga. Volim ga zbog onoga što je, zbog svega što je prevladao i zbog radosti koju je unio u moj život“, rekla je Tereza Hwang.
“Psa se plašim većinu svog života. Nakon što su me ugrizli psi prijatelja u dobi od 10 godina i sa 20 godina, razvila sam pseću fobiju kojom sam mogla upravljati uglavnom izbjegavanjem. Prelazila bih ulice da izbjegnem prolaziti pored privezanih pasa, ne bih uživala u trčanju vani. Iako sam mogla upravljati i komunicirati s prijateljskim psima s kojima sam se upoznavala, bez obzira na veličinu ili pasminu, i dalje sam uvijek paničarila ako pas zareže ili laje, čak i ako se samo igra.”, kazala je Tereza.
Iako je Tereza već nekoliko godina traži psa, ozbiljna ideja da ga usvoji javila se prije nekoliko godina.
“Nakon što smo istražili i posegnuli u brojnim prihvatilištima za spašavanje, pronašli smo psa po imenu Patches, kasnije smo ga preimenovali u Boo, u Niagara Dog Rescue. Boo je bio u sistemu oko 6 mjeseci, prvobitno je bio iz Teksasa. Kada sam prvi put upoznala Booa, prvo što sam se sjetila da je on mnogo manji nego što sam mislila da će biti iz njegovih slika. Primijetila sam i koliko je bio uplašen i nervozan. Sjedio je na klupi pored udomljene mame kada smo stigli. Dok sam sjedila na drugom kraju klupe i razgovarala s njegovim hraniteljem, nisam ga uopšte ni pogledala niti se družila sa njim, jer sam i sama bila prilično zabrinuta. ”
Boo je prvih nekoliko mjeseci bio jako aktivan. Pratio je Terezu oko kući, ali nije joj mogao prići, niti bi jeo pred njom. Hodao je s repom između nogu. Trepnuo bi i tresao bi se od buke poput mašine za veš ili peći. Tereza je sa njim postupala kao da je doživio traumu i radila na stvaranju sigurnosti i izgradnji povjerenja. Na kraju je počeo se osjećati sigurno, rep mu je počeo ‘lutati’ u šetnjama. Počeo je jesti pred nama. Nekoliko mjeseci kasnije počeo je da se igra sa loptom.
„On nije tipičan pas. Još korača ako se ljudi kreću po kući. Ne motivira ga poslastica. On pada od šuštanja lišća u vjetrovitim danima. Nikad ne dolazi do vrata da te pozdravi. Neće skočiti u vaše krilo da vas razveseli. Nije baš prijateljski raspoložen. Ne voli da ga stranci vole. Ljudi me također pitaju da li sam preboljela fobiju psa. Pa, ne bojim se Booa čak i kad laje ili gunđa da prenese uzbuđenje ili nelagodu. Ali i dalje sam nervozna zbog drugih pasa koje ne poznajem. Vidjevši kako Boo raste promijenio je način na koji vidim sebe. Baš kao i o svojoj sopstvenoj djeci, briga za Boo naučila me je strpljenju i bezuslovnoj ljubavi. “, kazala je Tereza.
Tereza i Boo su zajedno prevazišli svoje strahove. Izliječili edno drugo. Pokazali da je ljubav veća od straha. (Tuzlanski.ba)
