Većina ljudi vidjela ih je samo na filmu, što i nije tako loše jer njihovo prisustvo u neposrednoj blizini vjerovatno bi izazvalo nelagodu kod mnogih od nas.

Ova nevjerovatna bića šišmiši uglavnom žive u pećinama jer im pružaju odlično skrovište za hibernaciju. Međutim, mogu se nastaniti i na tavanima, ispod mostova te u šupljim deblima. No, ono što im je uvijek zajedničko jeste da spavaju ili odmaraju viseći naglavačke.

Nekoliko je razloga za to. Prvo, za razliku od ptica, šišmiši se ne mogu odraziti u zrak s tla jer im krila ne pružaju dovoljan zamah za let. Teoretski bi se u zrak mogli odraziti s malim zaletom, ali nožice su im preslabe za postizanje dovoljne brzine. Stoga se mogu odraziti jedino držeći se nožicama za neku visoku tačku. Tako mogu brzo poletjeti.

Viseći naglavačke, šišmiši se vrlo vješto skrivaju od predatora budući da je većina životinja, a i ljudi, budna kad oni spavaju.

Šišmiši imaju vrlo posebnu vrstu adaptacije zbog čega, dok vise, ne ulažu nimalo energije. Baš kao i ljudi kad, primjerice, legnu u krevet.

No, za razliku od ljudi koji, kad prstima ili šakom uhvatimo nešto, aktiviramo tetive i mišiće, kod šišmiša je to potpuno drugačije. Kad se nožicama uhvate za, naprimjer, strop pećine, težina se prenosi na gornji dio njihovih tijela, a budući da su im tetive povezane upravo s tim dijelom tijela, njihove se kandže automatski zatvaraju, i njihova težina ih drži zatvorenima dok mirno spavaju.

Ovaj, nazovimo ga, mehanizam, toliko je jak da u slučaju da šišmiš umre dok spava ili odmara, ostat će visiti dok ga neko (ili nešto) ne skine. (faktor.ba)