Romi danas proslavljaju Đurđevdan, svoj najveći praznik, kojim se slavi dolazak proljeća.

Đurđevdan je hrišćanski i narodni praznik koji se proslavlja 23. aprila po starom kalendaru, što odgovara 6. maju po novom, čime se obilježava uspomena na Svetog Đorđa. Inače, Svetog Đorđa slave i katolici i pravoslavci. Pravoslavci kao krsnu slavu 6. maja, a katolici kao imendan 23. aprila.

Za ovaj praznik vezano je puno običaja. On se smatra za granicu između zime i ljeta. Ono što je jedinstveno je “Đurđevdanski uranak”- pletenje vijenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci. Prema tradiciji, Romi svoje domove ukrašavaju cvijećem i zelenim grančicama i dočekuju proljeće uz muziku i veselje.

Glavni motiv obilježavanja ovog praznika su zdravlje, plodnost i zaštita.

U mnogim krajevima običaj je i da uveče uoči Đurđevdana ili na sam dan ali prije zore, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama, i kapije. To se čini da bi godina i dom bili berićetni, “da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru”.

Također, opletu se vjenčići od “đurđevskog cvijeća”: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sljedećeg Đurđevdana. Mnogi prave krstove od leskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – “da bi se sačuvali od grada”.

Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno proljećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa, pa se to zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći. Veliku važnost ima i kupanje na rijeci, prije sunca (ponekad se u rijeku bacaju vijenci od raznog cvijeća, ili se sipa mlijeko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvijećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem.

Narod na Đurđevdan, rano prije zore, odlazi u prirodu zajednički na “Đurđevdanski uranak”, na neko zgodno mjesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored rijeke. Za ovo se pripremi jelo i piće, obavezno se pripremi jagnje na ražnju a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mjesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pjesma, igra i veselje traju često i do podne.

Pošto se ovim praznikom ispraća zima i dočekuje proljeće, a do tada nije valjalo spavati pod otvorenim nebom, ovaj praznik je i “dan okupljanja hajduka”. Takozvani hajdučki sastanak, kada bi počeli da se okupljaju odmetnici da bi zapodenuli borbu protiv Turaka, ili jednostavno pljačkali imućne trgovce i seljake. Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem “da budu napredni kao vrba”, kite zdravcem “da budu zdravi kao zdravac”, koprivom “da kopriva opeče bolesti sa njim”, i selenom “da im duša miriše kao selen”.

Na Đurđevdan ne valja spavati, “da ne bi boljela glava”, a ako je neko spavao “onda na Markovdan da spava na tom istom mjestu”.