Petak, 24. Januara 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Deset dana u ludnici: Bila je zdrava i sama se prijavila

Po cijele noći sam slušala plač žena, govorile su da im je hladno i molile su Boga da umru, napisala je u svojoj knjizi o užasima koje je vidjela

Elizabeth Cochran Seaman historiju je upamtila – oh, još kako ju je upamtila – kao Nellie Bly, novinarku rođenu 5. maja 1864. Odrasla je u Pennsylvaniji i još kao tinejdžerka znala je da u životu želi raditi i napraviti neku karijeru, što je za žene u to vrijeme bilo nečuveno.

Otac joj je umro još dok je bila dijete i nakon njegove smrti pomagala je majci da podiže njenih 14 sestara i braće. Elizabeth se nipošto nije sviđala ideja da žene društvu mogu pridonositi samo radeći kod kuće.

I zato je ona odlučila napraviti nešto drugačije. Porodica se 1880. preselila u Pittsburg i jednog dana, nije prošlo dugo, razbjesnio ju je žestoko mizogini članak u lokalnim novinama s naslovom “Za šta su uopće sposobne djevojke”.

Elizabeth se jako uzrujala i poslala pismo uredniku. A urednik, George Madden, bio je tako impresioniran njenim odgovorom da ju je zamolio da napiše članak za novine. I učinila je to. Ponudio joj je potom stalan posao i novo ime pod kojim će pisati – Nellie Bly. Bilo je to po svemu čudesno.

Pisala je o problemima žena, o pravima žena, umjesto – kao što je tada bio običaj u člancima namijenjenima ženama – o modi, društvu, savjetima u vrtlarstvu.

Sve češće je počela pisati istraživačke članke nakon što bi pod lažnim identitetom ispitala teške uslove rada u kojima su žene radile. Samo, bilo je to previše lijepo da bi trajalo i urednici su je nakon nekog vremena prebacili na tipično “ženske” stranice i teme.

Nije joj palo na pamet ostati na tome i ona je zato ubrzo odselila iz Pittsburga u New York. Život u velikom gradu pokazao se gorim nego što je mislila. Četiri mjeseca je bila bez posla, da bi napokon uspjela zaposliti se u redakciji novina New York World.

Jedan od njenih prvih zadataka bio je da, opet pod lažnim identitetom, ispita uslove u tamošnjoj ozloglašenoj psihijatrijskoj bolnici. Razlog za taj zadatak bilo je to što skoro niko ko bi završio u “Luđačkom azilu za žene” na Blackwellovom otoku nikada više nije izlazio na slobodu.

Kružile su priče o tome da osoblje zlostavlja pacijentice, ali se niko nije usuđivao o tome lično svjedočiti. I tako, uz obećanje uredništva da će joj isposlovati izlazak nakon 10 dana boravka na tom mjestu, Elizabeth je otišla na najteži zadatak u životu.

Znala je da će biti teško, ali nije mogla ni zamisliti koliko će teško doista biti.  Bolnica je držala dvostruko više pacijentica nego što je imala prostora. Obroci su se sastojali od sušenog, a ne pečenog kruha, od pokvarenog mesa, od vodenaste juhe, prljava voda…

Štakora je bilo posvuda. Njih 45 dijelilo je jedan peškir. Bly je prije dolaska u ludnicu vježbala “da izgleda kao da je luda”, ispred ogledala je vježbala izraze lica koji za koje se smatralo da nešto nije u redu.

Zaposlila se u jednoj pilani pod imenom Nellie Brown i ponašajući se onako kako je vježbala nadala se da će preplašiti sve ostale zaposlene. Pravila se da je sa Kube i stalno govorila da traži izgubljene kovčege i metoda je upalila. Zaposlenici su jedan dan pozvali policiju, došli su po nju i odveli je na sud, a sudac je odredio da mora ići na liječenje na Blackwellovo otok.

Elizabeth se nastavila pretvarati da je mentalno bolesna, ali je opisala da su uslovi bili takvi da i zdrava osoba uslijed boravka na takvom mjestu psihički oboli. Usto, vidjela je nekoliko žena koje su tamo bile zatvorene, a da uopće nisu bile bolesne, naprosto su bile siromašne i nisu znale engleski jezik.

“Po cijele noći sam slušala plač žena, govorile su da im je hladno i molile su Boga da umru. Uzmite bilo koju savršeno zdravu ženu, naredite joj da ne smije govoriti i posjednite je na klupu na kojoj mora ravno sjediti od šest ujutro do osam navečer, zabranite joj da se pomakne ili s nekim razgovora i vidjet ćete koliko joj treba da poludi. Za dva mjeseca postat će mentalna i fizička olupina “, napisala je u svom članku nakon što je izašla.

Pacijentice su zlostavljali, tukli, vezali, prisiljavali ih da budu u ledenoj vodi, umjesto da se tuširaju. Ljekari su odbijali vjerovati pacijenticama koje su se žalile na zlostavljanje, a one koje su se svejedno žalile, bivale su kažnjavane. Žene koje su doista bile bolesne, nisu dobivale njegu koja im je bila potrebna.

I, kako je bilo dogovoreno, advokat je došao po Elizabeth nakon 10 dana. Njena knjiga o uslovima na Blackwellovom otoku “Deset dana u ludnici” ponijela je apsolutni uspjeh. Priča je bila toliko eksplozivna da su gradske vlasti morale tamo poslati inspekciju, ali za neke je bilo prekasno.

Većina pacijentica je premještena u međuvremenu u druge ustanove, ali zahvaljujući njoj vlada je provela promjene koje je ona predložila i uslovi života pacijentica znatno su se poboljšali., prenosi Express.hr.

Elizabeth je postala slavna širom SAD-a. Nastavila je pisati važne članke koji su, posebno zahvaljujući njenoj popularnosti, mijenjali društvo, a ovih dana dobila je novo priznanje – pionirki istraživačkog novinarstva grad New York dići će spomenik i to na mjestu gdje je nastala njezina priča koja se prenijela svijetom.

Inspirisala je mnoge mlade žene, da bi 1922., u dobi od 57 godina, naglo preminula od novinarski tipičnog srčanog udara.

Dvije godine prije nego što je umrla doživjela je to zadovoljstvo da vidi prve izbore na kojima su žene u SAD-u imale pravo glasa. (Tuzlanski.ba)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: , , ,