Priča o Vedinu Musiću iz knjige ‘100 godina Slobode’ autora Almira Šećkanovića i Harisa Šahovića.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine svoju prvu zvaničnu utakmicu je odigrala 30. novembra 1995. godine u Tirani.

Dva nula za Albaniju nije boljelo jer je naša selekcija samim izlaskom na teren odnijela pobjedu. Troipogodišnja agresija ostavila je zemlju u ruševinama, a njene građane u svakodnevnoj borbi za goli opstanak.

U takvim okolnostima Bosni i Hercegovini je rezultat bio u drugom planu. Bilo je bitnije da himna “Jedna si jedina” zasvira na međunarodnoj sceni.

Među momcima koji su tog dana obukli dres sa grbom Ljiljana našao se i jedan igrač Slobode. Bio je to 22-godišnji Vedin Musić, lijevo krilo.

‘Teško je opisati radost kada me nekoliko sedmica ranije pozvao direktor našeg kluba Fahrudin Avdičević, te onako sa ponosom rekao da je došao faks iz Fudbalskog saveza BiH u kojem se pozivam za A reprezentaaciju. Bio je to veliki momenat u mom životu, posebno jer sam cijeli rat preživio u Bosni i Hercegovini’, opisuje Musić trenutak kada je postao reprezentativac naše zemlje.

U više od deset godina igre u najdražem dresu sakupio je 47 nastupa. Iako je u jednom dijelu svoje karijere važio za rasnog strijelca, Musić nikada nije postigao gol za reprezentaciju.

Karijera Vedina Musića počela je relativno kasno, u sedamnaestoj godini. Amaterski je odigrao jednu sezonu za loklani klub u Doborovcima, mjestu gdje je i rođen. Poslije je šest mjeseci nastupao za Bratstvo iz Gračanice, a onda odlučio da kopačke zamjeni vojnim čizmama. Poziv za služenje vojnog roka u JNA stigao je u predvečerje rata. Kasarna u Beogradu. Umjesto godinu ostao je svega šest mjeseci. Rat je počeo.

‘Vratio sam se kući. Poslije sam angažovan u Armiji BiH, no i pored tih obaveza, uvijek sam težio da igram utakmice. Prvo smo počeli igrati na lokalnim turnirima, a onda je pokrenut regionalni turnir u Srebreniku, koji je imao najveću slobodnu teritoriju u tom trenutku. Igrali su vojni timovi, ekipe sastavljene od raje iz različitih gradova i sela, neki klupovi poput Gradine iz Srebrenika. Poslije jednog takvog turnira trener Gradine je predložio da potpišem za njihov klub’, sjeća se popularni Cile.

U dva navrata je Sloboda pokušala otkupiti Musićev ugovor. Uspjela je tek pred kraj rata. Trener Mustafa Hukić se pripremao za prvu sezonu zajedničke lige, pa je u regionalnog velikana želio dovesti najbolje igrače. Iz Srebrenika su to bili Nedžad Bajrović, Omer Joldić i Vedin Musić.

‘Imali smo strašno dobru ekipu. To smo pokazali u prvoj poslijeratnoj sezoni. Nažalost, u dva duela sa zeničkim Čelikom smo izašli kao poraženi, a mene posebno boli poraz na Grbavici, u finalu Kupa Bosne i Hercegovine. Bili smo bolji, napadali smo, ali kao što to hoće, iz neke bezvezne situacije smo primili gol u produžetku. Poraz od 2:1 me je posebno zabolio’.

U tom porazu, na prepunoj Grbavici, Vedin je proglašen igračem utakmice. To ga je preporučilo trenerima iz jačih liga. Posebno je zagrizao Safet Sušić, legenda bosanskohercegovaačkog fudbala, koji je u tom trenutku sjedio na klupi turskog Istanbulspora.

‘Kada je Safet Sušić došao u Istanbulspor, dočekala ga je povreda najboljeg napadača. On je krenuo u potragu za zamjenom. Mene je preporučio Fahrudin Omerović, koji je tih godina branio u Istanbulsporu. Rekao je Safetu da postoji jedan momak iz Slobode koji je izuzetno brz. Safet me nije gledao, ali je telefonski nazvao Fuada Muzurovića, tadašnjeg selektora, i svog kolegu Dževada Šećerbegovića da pita kakav sam čovjek i igrač. Oni su rekli sve najbolje i ja sam već u zimu 1997. godine putovao ka Istanbulu“, sjeća se Musić.

Musić je nakon odlaska iz Slobode odigrao niz sezona u Turskoj i Italji.