Srijeda, 24. Februara 2021.
Tuzlanski.ba logo

Azmir Husić o Slobodi, biznisu u Americi, Ćiri, Husrefu i bh. fudbalu

Preuzmite sliku

Gost nove epizode podcasta SportSport.ba “Moja garaža – moja pravila” bio je Azmir Husić. Čovjek koji već godinama ulaže u bosanskohercegovački nogomet i koji će vjerovatno od marta biti član Izvršnog odbora Nogometnog saveza BiH.

Sportu u Bosni i Hercegovini potrebno je više “husića”, no nažalost nema ih. Malo je onih koji svoje novce i to ne male svote, ulažu u bh. sport, a i pored toga, često se takvi ljudi kritikuju i pokušava im se “prišiti” bilo šta samo kako bi postali negativci.

Tako je i sa Husićem, ali navikao je, pa se više ne uznemirava. Na početku emisije Azmir nam je govorio malo o svom djetinjstvu, ratu, odlasku u Sjedinjene Američke Države.

“Iz Istočne sam Bosne, jednog mjesta koje je sedam kilometara od Bratunca. Zove se Glogova. S obzirom na dešavanja tokom agresije, pomjeranja stanovništva, nakon Srebrenice sam otišao u Tuzlu. Preživio sam Srebrenicu, bio sam pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, i po završetku rata u Sarajevu sam obavljao neke poslove gdje smo radili kao jedna specijalna jedinica. Meni je bilo svega dosta, pogotovo jer sam izgubio i ognjište i želio sam otići negdje gdje mogu nešto postići u budućnosti. Imao sam pravo aplicirati za ‘treće zemlje’, odlučio sam se za SAD. Nakon dva razgovora dobio sam dozvolu i 21. januara 1998. godine sam otišao u SAD.”

“Otišao sam sa 19.5 godina, iako sam da kažem bio dječak, iskustvo iz rata me napravilo jakim čovjekom. Vojne čizme sam nosio skoro četiri godine, a onda sam došao u zemlju koja ti nudi start za nešto više. Dovoljna mi je bila takva prilika, bio sam mlad pun snage i volje zbog svega što se desilo u ratu. Želio sam ostvariti nešto, napraviti više od onog što mi je uništeno. To mi je bio motiv glavni i davalo mi je prostor da radim, ono što se kaže, 24 sata. Nekako sam ta 24 sata pretvarao u 30 sati. Radio sam maksimalno, pokrenuo sam svoj vlastiti biznis. Desio se tako da kažem, gledajući filmove. Znate i sami kada ste dječak pa nešto gledate i zavolite. Tako sam i ja zavolio kamione. Ušao sam u posao, poznavao sam ljude iz posla gdje sam prije radio i to sam iskoristio. Danas hvala Bogu, naša firma dobro stoji. Možda je bitno istaći, pa i pohvaliti se da se naša firma zove BIHEXPRESS. Mislimo na našu zemlju i u SAD. Recimo, imamo ugovore sa Amazonom s kojim radimo od 2010. i UPS-om od 2004. Mislim da to dovoljno govori o našoj firmi.”

Prisjetio se i vremena provednog na čelu Slobode.

“Kao dijete volio sam fudbal, navijao sam za Slobodu. Kod nas u selu su dječaci navijali uglavnom za Zvezdu i Partizan, rijetko ko za Željezničar ili Sarajevo, a za Slobodu skroz malo. Ja sam bio Slobodaš, otac rahmetli je navijao za Slobodu. To je klub koji volim, kojem se poklonio mnogo, kako ljubavi tako i energije. Ne znam koliko će to ljudi prepoznati, ali nije ni bitno. Meni je bitno da sam kao čovjek u trenutku kada je Slobodi bilo potrebno, a ja imao mogućnost, pomogao. Mislim da i danas ono što Sloboda jeste u jednu ruku vuče onaj moj period jer sam digao visoko ljestvicu i bilo bi nerealno da je svi koji nakon mene vode brigu o Slobodi sada spuštaju. Mislim da ovi novi momci koji su došli na čelo kluba rade prave stvari.”

Ostatak teksta možete pročitati OVDJE.

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje