Na jugu Meksika nalazi se gradić Čičihualko, koji je poznat u svijetu po jednoj stvari – ručnoj izradi fudbalskih lopti. Kako se ovih dana održava Evropsko prvenstvo u fudbalu, fudbalske lopte su više nego aktuelne, mada se rijetko ko zapita odakle zapravo dolaze ove lopte kojima igraju mnogi širom svijeta.

Ovo mjestašce u planinskom području siromašne države Gerero posljednjih 50 godina živi od izrade fudbalskih lopti, a u rad su uključeni svi, od djece do onih najstarijih. Na vrhuncu slave i u najboljim danima, mještani Čičihualka su lopte izrađivali za klubove prve meksičke lige, a ovim loptama je igrala i reprezentacija Meksika. Međutim, zbog konkurencije iz Azije, odakle dolaze izuzetno jeftine lopte, mještani Čičihualka danas uglavnom proizvode lopte za rekreativno igranje. I meksička reprezentacija ima sponzorski ugovor s poznatim proizvođačem, tako da ni oni više ne koriste njihove lopte na treninzima. Ipak, uprkos manjoj potražnji, porodice iz Čičihualka se ne predaju, već i dalje predano izrađuju lopte, jer je riječ o tradiciji koju su naslijedili od djedova i očeva. “Svi mi ručno ušivamo i sastavljamo lopte, baš svi – muškarci, žene, djeca. Evo, i moj muž to radi već decenijama”, kaže Virhinija Ramirez (72), kojoj su ruke toliko ogrubjele da više i ne koristi naprstak za šivanje.

Ramirezova pravi fudbalske lopte još od 17. godine. Ona to radi toliko dugo da bukvalno žmireći može sastaviti loptu. Zarađuje svega 10 pezosa (50 centi) po lopti, a dnevno može da sastavi pet. “Veoma smo siromašni, nemamo šta da jedemo, nekada čak ni soli nemamo”, kaže ona, dok radi na jednoj lopti, ispod drvenog krova kućice. Prva radionica u Čičihualki otvorena je 1960. godine, kada je čovjek po imenu Eulalio Alarkon donio dijelove lopti iz Meksiko Sitija i dao seljanima da ih sastavljaju. Ubrzo su mještani shvatili da tu ima dosta posla i novca i u roku od par godina otvoreno je još 70 radionica, gdje je proizvođeno 60.000 lopti mjesečno. Načelnik Alfredo Alarkon, koji nije u srodstvu sa Alarkonom koji je otvorio prvu radionicu, kaže da je potražnja za loptama sve manja, ali da se mještani ne predaju. Danas, u Čičihualki ima petnaestak radionica i proizvode oko 15.000 lopti mjesečno. U radionicama se nalaze mašine koje sijeku sastavne dijelove lopte, precizno mehanički, a onda mještani ručno ušivaju ove dijelove. Alberto Morales, koji ima radionicu još od šezdesetih godina prošlog vijeka, kaže da se u njegovoj radionici sedmično napravi 1.200 lopti. Lopte se izrađuju u modernim, jarkim bojama, a svaka se prodaje između tri i pet dolara po komadu. Moralesu, nakon što podmiri sve troškove, ostaje osam odsto od prodajne cijene lopte.

On kaže da su najviše pogođeni jeftinom konkurencijom iz Kine i Pakistana, ali da se ne predaju. “Istina je da je teško. Nemamo računa da proizvodimo više lopti, jer nemamo novca koji ćemo investirati u dodatni materijal”, kaže Morales. Dodaje da je posljednja velika narudžba došla od prvoligaškog kluba Tigrovi Montereja, koji su naručili 200 komada za navijače. “Naše lopte su neuporedivo bolje od ostalih, jer su potpuno sferične, ručno šivene i kada je udarite ona ide željenom putanjom. Ove današnje lopte iz Kine su potpuno nepredvidive. Kada je šutnete, nikada ne znate gdje će otići”, kaže Morales. Danas sve manje porodica šije lopte u Čičihualki, njih oko 40. Ko god se mogao snaći, otišao je trbuhom za kruhom. Ipak, postoje oni kojima je ovaj posao u krvi i jednostavno neće da ga napuste. “Naravno, deset pezosa po lopti je malo”, kaže Erazmo Flores (43), koji šije lopte od svoje šeste godine, ali dodaje: “Pa, ipak, mora se raditi.” (Nezavisne.com)