Brojni su uspješni Bosanci i Hercegovci koji žive van naše zemlje, sa zanimljivim životnim pričama i iskustvima. Jedan od njih je i Saša Draganić, sommelier iz Sarajeva koji radi u Singapuru.
Njegova priča oko vina počela je prije deset godina, u tada maloj porodičnoj vinoteci na Grbavici. Tu je kroz osam godina učenja stekao dragocjeno poslovno, ali i privatno iskustvo. S obzirom da ova profesija u Sarajevu nije popularna, odlučio je školovati se u Hrvatskoj i Austriji na WSET akademijama, a s ciljem lakšem pronalaska posla u inostranstvu. Njegova želja bila je Singapur.
– Želio sam iskusiti azijski način života, pa sam ovdje stigao prije dvije godine. U početku mi se Singapur nije sviđao, sve je bilo skučeno i hladno. Međutim, “grad ne čine zgrade, već stanari” opisuje moje dalje iskustvo. Počeo sam upoznavati grad, ljude, kulturu i hranu. Našao sam odličan posao kojem se radujem svaki dan i prijatelje koji me ne gledaju kao stranca, već kao dio tima. Ovdje me oduševila gastronomska raznolikost, s obzirom da u gradu koji je malo veći od Sarajeva imate 50 različitih kuhinja, više od 10.000 mjesta gdje možete jesti u bilo koje doba dana ili noći, i pojesti obrok za 2 ili 400 dolara – rekao je Saša za Moja BiH.
On je profesor engleskog jezika, a na putu da postane prevodilac spriječila ga je konkurencija u Sarajevu. Ipak, rad u vinoteci i sarajevskim restoranima bio je njegova karta za inostranstvo. U BiH se izgradio, ali u Singapuru, jednoj od najprogresivnijih država u Aziji, morao je početi od nule. Srećom, nikada nije dozvolio egu da se umiješa u ono što je želio postići.
– Radio sam za jedan francuski bistro, pa dobio posao glavnog sommeliera u poznatom novozelandskom steakhouseu “Wakanui”. Danas radim u “Burnt Endsu”, restoranu poznatom po konceptu “modern Australian barbeque”, kao beverage manager i sommelier – dodao je.
Za Moja BiH prokomentarisao je i bosanskohercegovačka vina.
– Priroda je Hercegovinu i Čelinac zaista nagradila odličnim pozicijama za vinograde, a na vinarima je da pogode kojim putem trebaju ići. Mislim da se treba raditi na identitetu bh. autohtonih sorti. Velik broj vinarija pravi vino od cabarneta, chardonnaya, merlota, a takva se vina uguše u nepreglednom okeanu zvanom međunarodno tržište. Žilavka i blatina su vrlo zanimljive sorte grožđa i mislim da se na njima treba mnogo više raditi – ne samo proizvoditi, već i proširiti vidike u načinu te proizvodnje. Više šampanjaca, orange i slatkih vina, manje novog hrasta, zrelih voćnih bombi i monotonije – kazao je Saša Draganić.
Njegova želja je naučiti što je više moguće u “Burnt Endsu” i nastaviti svoj put u Evropi.
– Nije mi cilj postati najbolji sommelier u svijetu, ali jeste postići što više i doprinijeti ljudima oko sebe. Također, volio bih raditi u edukaciji i okušati se u proizvodnji – dodao je.
Skoro svakog mjeseca Saša ima priliku upoznati nekoga sa prostora bivše Jugoslavije – da li kroz restoran u kojem radi ili kroz singapursku bar scenu. Dobar je prijatelj i sa Igorom Hadžismajlovićem, vlasnikom poznatog bara “Employees Only”. Ono što ih veže je Sarajevo – Saša je sa Grbavice, a Igor sa Alipašina.
Većina ljudi sa kojima se susreo čuli su za našu državu ili njom putovali na putu ka Dubrovniku. On se trudi biti dobar ambasador naše države i podstaći sve svoje poznanike da posjete našu lijepu domovinu. A oni koji su je već posjetili, kaže Saša, pamte je po hrani, rakiji i toplom gostoprimstvu. (Moja BiH)
