Omar Rahal je čuo glas koji je dolazio iz ruševina, toliko slab da je pokušavao shvatiti je li to možda samo u njegovoj glavi.

Prethodne noći dva potresa magnitude 7,8 i 7,6 sravnila su s zemljom njegovo selo, Harem, u provinciji Idlib u Siriji koju drže pobunjenici, sravnivši s zemljom desetke zgrada, uključujući stambenu zgradu u kojoj je živio njegov rođak Mahmoud sa suprugom i sedmero djece.

Nekoliko sati kasnije, Rahal, šef lokalne policije, pojurio je u ruševine kuće u nadi da će pronaći Mahmouda i njegovu obitelj žive. Cijelo jutro nije čuo znakove života, ali u 12.30 njegove su uši čule par riječi koje je izgovorilo nešto što je zvučalo poput djevojčice: “Spasite me odavdje.”

Nekoliko metara ispod vrha ruševine, ukliještena između betona, ležala je Mahmudova petogodišnja kći Jinan, zajedno sa svojim devetomjesečnim bratom Abdullahom, kojeg je tješila ispod ruševina. Pored njih, zatrpano ostacima njene kuće, bilo je tijelo njihove majke Suade. Rahal je vidjeo samo njenu ruku kojom kao da je pokušavala zagrliti svoju djecu da ih zaštiti.

Rahal ih je pokušao osloboditi, ali je shvatio da ne može sam. Stoga je snimio dvoje zarobljene djece i snimku poslao kolegama policajcima, zamolivši ih da interveniraju. Video je brzo “skakao” s jednog telefona na drugi, napustio granice Sirije i postao viralan – pogledalo ga je 5 miliona ljudi samo u prvim satima na Twitteru, a snimak je postao simbol tragedije u Idlibu.

“Moji ljudi su odmah stigli i pomogli mi da izvučem malog Abdullaha, koji je srećom imao samo nekoliko malih ogrebotina”, rekao je Rahal za Guardian. “Ali, problem je bila Jinan. Bila je priklještena betonskom pločom, a kroz nogu joj je bila probodena željezna šipka.”

Spasilački napori u Idlibu, koji je ostao uglavnom zatvoren od vanjskog svijeta dva dana nakon potresa, bili su usporeni zbog nedostatka mehanizacije i pomoći, a ljudi su bili prisiljeni izvlačiti voljene golim rukama.

“Da bismo podigli betonski blok s nje, upotrijebili smo dizalicu, onu za podizanje automobila kada trebate promijeniti gumu”, rekao je Rahal. “Upalilo je. Ali, Jinan je imala onu željeznu šipku zaglavljenu u nozi. Moralo se rezati.”

Spasioci su pokušali prerezati šipku debelom čeličnom oštricom dok je Jinan plakala od boli. Da stvar bude kompliciranija, naknadni potresi ponovno su zatresli selo. Ono malo što je ostalo od zgrada počelo se urušavati.

“Molim vas! Izvucite me odavde”, Jinan je preklinjala muškarce.

Nije bilo vremena za gubljenje. “Nismo imali izbora”, rekao je Rahal. “Riskirali smo smrt i gubitak djeteta. Stoga smo odlučili učiniti ono što nikada nismo željeli – izvući Jinan dok joj je noga još uvijek bila djelomično nabodena na šipku.”

Sedam dana nakon spašavanja, ekipa The Guardiana je posjetila Jinan i njezinog mlađeg brata u bolnici koja je preuređena od nekadašnje škole u kojoj su se liječila ozlijeđena djeca Harema. Abdullah je spavao umotan u vuneni pokrivač dok je Jinan ležala, još uvijek u bolovima, na krevetu.

“Rana na njezinoj nozi vrlo je ozbiljna”, rekao je njen ljekar Wajih al-Karrat. “Jinan možda više nikada neće hodati kao prije. Neću lagati. Ako se rana ne poboljša, možda ćemo biti prisiljeni amputirati joj nogu.”

Nakon objave videa, neki su mediji pogrešno objavili da je Jinanov otac još uvijek živ. Nažalost, to nije slučaj. “Jinan i Abullah jedini su preostali živi u obitelji”, rekao je Rahal u suzama. Dvoje djece povjereno je ujaku i njegovoj ženi.

“To je tragedija”, rekao je Karrat tihim glasom. “Jinan zna da je ostala sama s bratom. Ali vidite da su ova djeca ovdje, pored Jinan, također siročad. A većina se i dalje pita gdje su im roditelji i kada će ih doći upoznati. Prvo, želimo ih izliječiti. Ali, u jednom trenutku bit ćemo prisiljeni reći im da su i oni ostali siročad.”, prenosi radiosarajevo.ba.