Njegova tajna policija godišnje je izvršavala nekoliko desetaka ubistava njegovih političkih suparnika

Prije osam godina u ovo vrijeme Libijom su harali pobunjenici, koji su na kraju presudili libijskom vođi Muammaru Gaddafiju. Tek prije tri godine prvi put su objavljene najčistiji snimci posljednjih trenutaka Gaddafijevog života prije nego mu je presudila bijesna masa ljudi na ulicama Sirta.

U trenutku smrti navršilo se 42 godine njegove vladavine Libijom. Vladao je neumjereno. U Libiji je bilo kakvo neslaganje s njim kažnjavano smrću. Privatni mediji nisu postojali, a političke stranke su bile zabranjene.

Njegova tajna policija godišnje je izvršavala nekoliko desetaka ubistava njegovih političkih suparnika, koje su odavali nadzorni odbori kojima je pripadalo oko 10 posto svih Libijaca. U zatvoru Abu Salim, u samo jednoj noći 1996. godine, umrlo je 1.200 političkih zatvorenika.

Ako su njegovi suparnici željeli pobjeći u inostranstvo, on bi unajmio plaćenike koji bi pronašli i ubili to ‘smeće’.  Doduše, njegova vladavina nije tako izgledala otpočetka. Počeo je kao Hugo Chávez u Venezueli, inače jedan od njegovih rijetkih saveznika, sa željom da svom narodu osigura prihode od nafte, umjesto da im sve pred nosom uzmu strani ulagači.

Nakon što je ispravio sve ugovore sa strancima, raspodijelio je bogatstvo i gledao zemlju kako se bogati i raste, iako niko to nije činio brže od njegovog klana koji je investirao milijarde u inostranstvo.

Kralj Afrike

Nafta mu je pružila moć daleko izvan granica njegove države u ruševnom stanju, te je sam sebe počeo smatrati vođom Trećeg svijeta i glasom siromašnih, tzv. Kraljem Afrike, te zaštitnikom svjetske revolucije.

U Libiju je zvao na vojnu obuku pobunjeničke skupine, dok je istodobno davao novce IRA-i i kolumbijskom FARC-u. Pokušavao je radikalizovati čak i narod Maore s Novog Zelanda.

Uglavnom, gdje god da su postojali antizapadnjački ili antivladini osjećaji, on bi doletio sav sretan i pomagao u uzburkavanju situacije, jer, kao što je napisao u ‘Zelenoj knjizi’, smatrao je da je jedina prava demokratija direktno, čak i nasilno, izražavanje volje ljudi. Svugdje osim u Libiji.

Njegov ‘Treći misterij socijalizma’ predstavljao je put između kapitalizma i komunizma koji je, prema njegovim riječima, mogao riješiti sve proturječnosti u oba sistema. Njegove zajednice ljudi doduše nisu imale nikakvu snagu, dok je njegova bratska moć bila apsolutna (što je i inače bilo uobičajeno u državama bogatim naftom).

On nije bio marksist, nego je njegov idol, umjesto Lenjina, bio egipatski nacionalni heroj, Gamal Abdel Naser. A uz to je imao i ulje.  No zatim je napokon nestala tolerancija. 1980-ih godina, dok je pukovnik Gaddafi po Dalekom istoku kupovao nuklearne bombe, sponzorisane terorističke skupine upale su u Čad u ime ‘Veće Libije’ i poslale agente da sruše Pan Amov avion iznad Lockerbiea u Škotskoj.

Gaddafi je postao parija kojeg je Ronald Reagan odlučio bombardovati dok se ne preda.

No do početka novog stoljeća, Gadaffi se dodvorio Americi. Rekao je prave riječi o Al Kaidi, proglasio je svoj nuklearni program otvorenim za inspekcije sa Zapada, te ga je 2003. godine u potpunosti napustio. Platio je naknadu za Lockerbie i navodno zaboravio svoje islamističke snove. U svijetu koji je sad strahovao od islamista, on je bio daleko od loših momaka.

Na sastanku G8, 2009. godine, rukovao se s Barackom Obamom, te je iste godine održao više od sat vremena dug govor u UN-u, kojem je vratio njegovu toleranciju tako što je istrgnuo iz Povelje stranice koje su govorile o demokratiji.

Nikad nije zaboravio svoje korijene među pustinjskim nomadima i stočarima, te je uprkos luksuznom životu volio živjeti u šatoru, a i na svako putovanje je nosio sa sobom šator.

Kad ipak nije bio u uniformi, nosio bi haljine.  Do samog kraja se pokušavao predstavljati kao jedan od svojih ljudi, a kada su protestanti prvi put upali 2011. godine na ulice Tripolija, ponudio je da će protestovati sa njima. Međutim, sreća je Gaddafiju okrenula leđa.

Sredinom februara 2011. godine su, nedugo nakon masovnih protesta i rušenja dotadašnje vlasti u Tunisu i Egiptu, slični protesti izbili i u Libiji, te prerasli u ustanak tokom kojeg je za nekoliko dana Gaddafijev režim izgubio kontrolu nad najvećim dijelom zemlje.

Gaddafi je ubijen 20. oktobra 2011. dok je pokušavao pobjeći iz rodnog Sirta, a tri dana kasnije je bivši pobunjenički Nacionalni prelazni savjet proglasio “potpuno oslobađanje” Libije i objavio da je više od 30.000 ljudi poginulo u 9-mjesečnoj pobuni s podrškom NATO-a koja je počela kao dio ‘arapskog proljeća’.

BBC-jev dokumentarac iz 2016. godine “The Hunt for Gaddafi's Golden Gun” prvi put je prikazao kako je Gaddafi uhvaćen živ, što se i znalo, te da je ubijen bez suđenja. Na snimku se vidi kako Gaddafi krvari i da je prilično izgubljen.

– Bog ovo zabranjuje – kaže Gadafi.

– Ovo je za Misratu, psu, govori neko udarajući ga.

– Razlikuješ li dobro i loše, pita ga Gadafi.

– Začepi, psu jedan, čuje se odgovor.

To je samo dio razgovora koji se vidi u cijelom dokumentarcu, kao i scena u kojoj Gaddafi moli da mu poštede život. Gaddafija su skinuli do pasa i vide se krvavi tragovi po njegovom tijelu. Brojna druga videa su u međuvremenu uklonjena iz javnosti, ali jedan je jasno prikazivao kako ga pobunjenici sodomiziraju Muammar Gaddafi: Mučili ga i silovali bajonetom, a Zapad je upozorio šta ga čeka.

Nakon što je ubijen, tijelo mu je prevezeno u Misratu, ali prava obdukcija nikada nije napravljena, a skupa s njim ubijen je i njegov sin Mutassim.

Nekoliko dana je njegovo tijelo bilo izloženo, kako bi “svi znali da je mrtav”, rekao je tada ministar za naftu Ali Tarhouni. Građani Libije mogli su ga doći pogledati do 24. oktobra. Dan kasnije libijske vlasti su objavile da su ga pokopali na nepoznatoj lokaciji usred pustinje.

Tadašnji ministar informisanja je objavio da je proglašena fetva, kojom se proglasilo da se Gaddafija ne smije pokopati na muslimanskom groblju i da ga se ne smije pokopati na poznatom mjestu kako bi se izbjegla hodočašća na njegov grob.

Proročanske riječi

Odbor za vanjsku politiku u britanskom parlamentu javno je objavio transkripte dva telefonska razgovora između nekadašnjeg britanskog premijera Tonyja Blaira i Muammara Gaddafija, bivšeg libijskog vođe. Iz telefonskih razgovora je vidljivo kako Blair nagovara Gaddafija da se sam povuče s mjesta predsjednika.

“Ako imaš gdje otići i sakriti se, idi, jer ovo se neće mirno završiti”, rekao mu je Blair, koji je bio svojevrsni ‘izaslanik’ Amerike, Rusije, Evropske unije i UN-a, kao pregovarač za Bliski istok.

Transkripti iz februara 2011. godine samo su dio priče u kojoj je zapadni svijet pokušao uticati na ishod građanskog rata u Libiji i spriječiti da sukobi ne eskaliraju do potpuno nekontrolisane situacije, a jedan od načina na koji se to htjelo postići je da se nagovori Gaddafija da mirno napusti svoju zemlju. U razgovoru Gaddafi upozorava Blaira da je Libiju napala Al Qaeda.

“Džihadisti žele kontrolirati cijeli Mediteran i napast će Evropu”, proročanske su riječi Gaddafija iz 2011. godine, i zapravo ponovio ono što je govorio više puta, a to je da ako ne bude njega da će Evropu preplaviti migranti s istoka. Tada ga niko nije slušao, mislili su da govori gluposti, no njegove riječi danas dobivaju sasvim novi smisao.

Blair potom pokušava nagovoriti Gaddafija da prestane napadati one koji su se pobunili protiv njega, a onda u drugom razgovoru mu savjetuje da potraži spas izvan Libije.

Tokom ta dva telefonska razgovora, koja su trajala gotovo sat vremena, Gaddafi zvuči vrlo nepovjerljivo prema Zapadu, te pita Blaira podržava li Al Qaedu i optužuje ga da želi opet kolonizovati Libiju.

Blair s njim razgovora vrlo oprezno i na kraju razgovora ga moli da ostanu u kontaktu. Gaddafi ga nije poslušao i umjesto da pobjegne na vrijeme odlučio je ostati na vlasti. U oktobru 2011. godine ubijen je nakon što su ga pobunjenici pronašli kako se skriva. (Express.hr)