Utorak, 21. Septembra 2021.
Tuzlanski.ba logo

Ispovijest novinarke heroine Clarisse Ward nakon odlaska iz Afganistana

Preuzmite sliku

Novinarka CNN-a Clarissa Ward praćena ekipom saradnika svakodnevno je po 19 sati izvještavala iz Kabula, a posebno u trenutnku pada grada u ruke talibana.

Ward i ekipa su izvještavali kako s ulica Kabula tako i sa Aerodroma „Hamid Karzai“ ali i iz transportnog aviona američke vojske koji ih je izveo iz Kabula. U intervjuu u emisiji „Reliable Sources“ urednika i voditelja Briana Steltera Ward je opisala boravak u Kabulu, ali i sva druga iskustva povezana s izvještavanjem s jednog ovakvog novinarskog zadatka.

STELTER: I nadamo se da ćete se dobro naspavati prvi put nakon mnogo dana. Hajdemo razgovarati o iskustvu napuštanja Kabula, napuštanja Afganistana, pa ćemo se vratiti na to kako je izgledala protekla sedmica. Imamo neki video koji možemo prikazati kako se u avion u Afganistanu napušta zemlja. Možete li nam opisati kako je izgledalo ovo putovanje?

WARD: Pa, u suštini, vas ima stotine. Sredina je noći, nevjerovatno je glasno. Hodate uz aerodrom. Iz svih različitih motora na pisti puše vam vruć zrak, a vi ste natrpani na ovaj ogromni C-17. Svi moraju stajati i gledati licem prema naprijed jer ste poput sardina zapakiranih unutra, a onda u određenom trenutku svi sjednu složno, tako da ima mjesta za svakoga. Ali zapravo niste u mogućnosti- možete samo sjediti prekriženih nogu i nekako se osvrćete oko sebe i ljudi su tako uplašeni, Brian. Ljudi se pitaju, gdje idemo? Šta se dalje dešava? Ne mogu – telefon mi ne radi, kome da se obratim? Kako ću pronaći ostatak svoje porodice? A budući da sam zapadnjak i sa svojom posadom, Brent Swails, William Bonnett, svi postavljaju sva ova pitanja kao da možda znamo odgovore u smislu onoga što slijedi, kako će izaći i gdje će Otići ću i šta će se dogoditi s ljudima koji su ostavljeni. I tada se motori pale i vi ste ugašeni, i svi sjede nekako zbijeni zajedno, ljudi se drže jedan za drugog, ljudi su se srušili od iscrpljenosti. I to je samo ovaj, vrlo čudan osjećaj olakšanja, ali i tuge i krivice – krivnje, poput zašto moramo otići? Zašto imamo toliko sreće i sreće? I desetine hiljada drugih i dalje pritiskaju da pokušaju ući na taj aerodrom kako bi pokušali sigurno izaći.

STELTER: I sletjeli ste u Dohu, u Katar. Znam da je došlo do kašnjenja. Morali ste da se testirate na COVID. Moram priznati da sam se malo nasmijao kad sam to čuo. Izlazite iz ove opasne zemlje i sada morate na testiranje na COVID. Ali – pa kakva je bila ta situacija s obradom u Dohi?

WARD: Dakle, znate, prije svega, mislim da je zaista – mora se reći da je ono što Katarci rade i ono što su pokušavali učiniti nevjerovatno. Potpuno su poplavljeni i preplavljeni. Prvobitno su od njih tražili da uzmu nekoliko stotina. U prvom avionskom opterećenju dobili su 600, od tada hiljade. Pokušavali su ih obraditi. Pokušavali su im osigurati smještaj. Pokušavali su ih nahraniti, kako bi bili sigurni da imaju liječničku pomoć, lijekove koji su im potrebni. Toliko ljudi s dijabetesom i srčanim problemima dolazi bez odgovarajućih lijekova. I tako, zaista su se borili. Povrh toga, pokreću vlastite napore za evakuaciju, žensku školu, internat koji su uspjeli evakuirati. No, budući da su tako poplavljeni, postoje slučajevi u kojima će C-17 sjesti na pistu šest sati dok se odvija proces pokušaja da se svi ti ljudi provuku kroz sistem. Očigledno, to je prilično velika mora jer ima preko 100 stepeni, vrlo visoku razinu vlažnosti.

STELTER: Da.

WARD: Odatle smo izašli iz aviona, morali smo napraviti COVID test, i kao što ste rekli, to je neka vrsta podsjetnika na, oh, wow, COVID. Znate, svi smo zaboravili na COVID nekoliko sedmica, jer kad ste u ovoj boli u srcu i u ovom haosu u Afganistanu, normalnost ostatka svijeta osjeća se milionima kilometara daleko.

STELTER: Da.

WARD: Od tada su Katarci bili nevjerovatno ljubazni. Zaista su nam ubrzali te testove tako da smo mogli ući u avione i otići svojim kućama širom svijeta. Ali za sve Afganistance koji su bili u avionu radi nas, neki od njih su otišli u SAD, uključujući i našeg prevodioca, Shaffi (ph), što iskreno, ne mogu vam ni reći kakvo je olakšanje to što ste mogli biti siguran da je ušao u taj avion i da počinje novi život. I to ga je skamenilo i bio je na rubu suza, a mi pokušavamo da ga utješimo i kažemo mu da će sve biti u redu. Ali, hvala Bogu, ušao je u avion. Dakle, to su zaista dobre vijesti.

STELTER: Hvala Bogu. Šta je sa prije sedmicu dana? Prije nedjelju dana, u nedjelju, ti i ja smo razgovarali ovdje ovog časa kada je potvrđeno da su talibani u glavnom gradu, kada je glavni grad pao pod talibane. Je li to bio najstrašniji dan? Je li bilo dana koji je bio najgori ili najopasniji za vas i vaš tim?

WARD: Mislim, znate, kad god pokrivate sukob, stvar koja izaziva najveći strah osim što vam neko doslovno stavlja pištolj u lice je neizvjesnost, poput duboke neizvjesnosti. Tako smo se tog ponedjeljka ujutro probudili nemajući ideju šta da očekujemo. A na nekoj vrsti svakodnevnog logističkog nivoa, to je bio izazov, jer očito, naše lokalno osoblje nije došlo u kuću tog dana jer su bili nevjerojatno uplašeni, što znači da zaista nemamo hrane. Tako smo par dana samo jeli jaja i orahe. Dakle, postoji vrsta logističkih razmatranja. A tu su i vrlo stvarni sigurnosni razlozi, i tih je prvih dana bilo dosta govora o organizaciji evakuacije, a ja sam sjedio s Brentom Swailsom i Williamom Bonnettom i Najibullah Qureshi, koji su svi bili dio istog tima i rekli smo , slušaj, želimo li se evakuirati? Ne znamo šta će se dogoditi. Hoće li biti borbe od kuće do kuće? Hoće li biti – znate, hoće li biti automobilskih bombi? Hoće li biti otpora? Hoće li talibani doći i početi čistiti sve zapadnjake? Nemate pojma šta možete očekivati. Ali sjedili smo i vodili ovaj razgovor, i mislim da smo svi osjećali da moramo ovo proživjeti, da moramo ostati na ovoj priči. Imali smo dovoljno iskustva u radu s talibanima proteklih sedmica, a za mene i godinama, pa smo bili uvjereni da je u njihovom interesu da nam omoguće da radimo svoj posao i s određenim stepenom sigurnosti. Tako smo svi donijeli odluku da ostanemo i jako mi je drago što smo to učinili.

STELTER: Dakle, odluka da ostanete, a kako ste onda odlučili kada ćete otići? Da li je to bilo zbog pogoršanja uslova na ulici? Svi se sjećamo kada je – znate, kada se Brent suočio i gotovo izudaran iz pištolja.

WARD: Da. Zapravo, iskreno, mislim da je odluka o odlasku uglavnom bila rezultat činjenice da smo svi bili potpuno iscrpljeni. U Afganistanu smo tri sedmice, radimo 19 sati dnevno. To je zasigurno bila jedna od najintenzivnijih priča koje sam ikada obrađivala, i mislim da smo za sve nas mislili, u redu, ako ćemo nastaviti pravdati ovu priču, vjerovatno nam treba svjež pogled to. I, znate, moje kolege – naše kolege Sam Kiley i Nick Creaver (ph) sada su na terenu na aerodromu u Kabulu i rade nevjerovatan posao. I to je ljepota rada negdje poput CNN -a u tome što, znate, to je veliki tim i svi se moramo izmjenjivati ​​kako bismo bili sigurni da mu dajemo punu energiju i sve srce koje možemo sakupiti. (N1)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje