Ana Maria je prekršila pravila karantina kako bi otišla u “kućni posjet”, a Estefania je napustila dom kako bi prodala drogu – ovako u jeku pandemije koronavirusa izgleda svakodnevica seksualnih radnica u Kolumbiji – svodi se na borbu za puko preživljavanje – jer računi se i dalje gomilaju, a frižideri i ormarići s prehrambenim proizvodima se prazne.
Prije ove globalne zdravstvene krize, sve te žene radile su na ulici ili u bordelima (prostitucija je, naime, u Kolumbiji legalna), a sad, kad su svi zatvoreni unutar svoja četiri zida, one pogotovo jedva spajaju kraj s krajem.
Baš zbog toga mnoge rizikuju visoke novčane kazne ili čak zatvor – izlaze iz karantina kako bi radile i pritom se potencijalno izlažu virusu koji je zarazio skoro 3500 Kolumbijaca i ubio njih 150.
Bila sam u karantinu, ali morala sam obaviti kućnu posjetu. Šta da radim? Ne mogu umrijeti od gladi. Nisam više mogla čekati, pomoć od države, nažalost, nije stigla – kaže 46-godišnja Ana Maria iz Facatative, mjesta koje je od glavnog grada Bogote udaljeno 40 kilometara. Ponestaje joj plina za kuhanje, u ostavi više nema ni voća ni povrća, pa je bila primorana sjesti u taksi i odvesti se do klijentove kuće kako bi zaradila 10 dolara.
– Ponekad čujem kucanje na vratima… Obično dolaze prijatelji s malom djecom, pitaju za hranu jer su gladni, ali ni ja im nemam šta dati – dodaje ova seksualna radnica.
Teškoj situaciji svjedoči i Fidelia Suarez, predsjednica sindikata kolumbijskih seksualnih radnika.
– Kritično je… Telefon mi zvoni i u 2 ujutro. Ljudi zovu jer su očajni, neki su na rubu gladi jer si ne mogu kupiti hranu, neki su već završili na ulici jer nisu mogli platiti stanarinu – iako su deložacije službeno obustavljene sve dok traje karantin, ljude se svejedno izbacuje iz stanova i kuća – kaže Suarez.
Ona svaki dan članovima sindikata dostavlja hranu u Bogoti, ali zahtjeva je, žali se, puno više nego donacija. Bijesna je zbog ravnodušnosti vlade koja ne nudi nikakva konkretna rješenja za ugrožene seksualne radnike.
– Sjete nas se samo u vrijeme politiziranja, kad njima to odgovara – govori Fidelia.
Prema popisu iz 2017. godine, samo u Bogoti bilo je više od 7000 seksualnih radnica, rekla je Diana Rodriguez, okružna sekretarica za ženska prava.
– U ovom periodu, kad zbog pandemije moraju ostati doma, pokušavamo im srediti barem subvencije u iznosu od 30 do 60 dolara – izjavila je.
Luz Amparo (49) ne želi zaraziti sebe, svoje dvoje djece i četvero unučadi s kojima živi. Njih sedmero trenutno preživljavaju od donacija.
– Nazivam klijente, ali oni ne izlaze, boje se zaraze – kaže.
U gradu Medellinu, 29-godišnjoj Estefaniji pak treba novac za hranu, za najam malene sobe u kojoj živi, a osim toga, ima i troje djece o kojoj se mora brinuti. Njena soba stoji 5,40 dolara po noći, ali stanodavac joj je zbog krize izišao u susret i prepolovio cijenu. Međutim ona mu već sad duguje novac za dva dana, zato i mora tražiti posao na ulici.
Prije pandemije koronavirusa, Estefania je uglavnom radila noću – pružala je usluge trojici klijenata i zarađivala 50 dolara. Ali u središnjem parku Medellin, koji ona zove svojim uredom, više nema mušterija. Zato sad na ulici pokušava prodati slatkiše i drogu – neprestano je u strahu od policije, ali platiti račune i hranu te preživjeti, kaže – mora. (jutarnji.hr)
