Ponedjeljak, 29. Novembra 2021.
Tuzlanski.ba logo

Kontinuitet zločina: Miloševićevi belivuci klali po BiH, Vučićevi kolju po Srbiji!

Preuzmite sliku

Jao, Srbijo. Sva će ti poštena djeca izginuti, a kad nastupi mir, samo će lopovi zemljom da gaze. (Dobrica Ćosić).

Nevolja imena Veljko Belivuk uzdrmala je cijelo Balkansko poluostrvo nedjelima koja je činio u Beogradu i Srbiji. Spomenari njegovih zločina ponajbolje ocrtavaju koliko ljudsko biće može biti monstruozno i zločinačko.

Fotografije birane sistemom autocenzure pokazuju u realnom vremenu zvjerske nakane ljudskih dubina. Ubijati ljude je problematično, ubijati ih odsijecanjem ruku, prženjem tijela, odsijecanjem glava i na koji sve način je zvjerstvo za koje adekvatan opis još ne postoji.

No, sve što smo vidjeli ovih dana kao proizvod Velje Nevolje nije ništa novo, ma koliko zločinačko i zvjersko bilo. Stoga mi nije jasno zbog čega se to cijeli Balkan toliko zgražava nad njegovim nedjelima, a nisu se ni približno zgražali nad zločinima nekih drugih Velja, koji su dnevno ubijali desetine i stotine ljudi.

Zločin je zločin, bez sumnje, ali u slučaju kasapina i ljudoždera iz Srbije jedno je neupitno. Kontinuitet zločina iza kojeg stoje vlasti Srbije je vjekovna forma, samo joj se mijenjaju faktori izvođenja radova.

Željko ili Veljko, skoro pa isto. Čak je Veljko ponos Željkov, ali Veljko Ražnatović, od oca Željka, belivuka bijeljinskih Bošnjaka iz ‘90-ih godina prošlog stoljeća. To je onaj Željko koji je ubijao žene, djecu, starce. Veljko kojeg je izrodila, obučila Državna bezbjednost Srbije, za koju je kasnije klao civile po Bosni i Hercegovini i pljačkao njihova imanja.

Belivuci su se potom nakotili širom Bosne i Hercegovine. Rađala ih Srbija hiperprodukcijom i slala u Bosnu i Hercegovinu. Misija i zadatak Miloševićevih belivukova bilo je klanje, protjerivanje, silovanje, nabijanje na kolac…

Sjećam se jedne priče meni bliske osobe zarobljene u zloglasnoj Kuli pored Sarajeva. Veli čovjek: “Nisu mene tukli, ali jedan od njih je predamnom uzeo bebu iz majčinih ruku jer nije mogla prestati plakati od gladi. Mislili smo da će joj pomoći, a on je dijete od nekoliko dana života svom silinom bacio na asfalt. Udar i muk poslije toga gori su od svakog mučenja i svake smrti”.

I onda se mi čudimo što u Srbiji postoji neki barbarin, kasapin koji melje meso svojih žrtava, ljudi, a potom ih pretvara u ćevape i jede. Nije to zvjerstvo, to je puno gore.

Sjetih se još jedne zvijeri koju je školovala Srbija. Taj kasapin dočekao je starost, danas je u Hagu i fiziološke potrebe obavlja u pelene. A ‘90-ih godina sijao je smrt i zvjerstva širom Bosne i Hercegovine i na dijelu Hrvatske. To je onaj kasapin što djeci dijeli bombone dok kolje njihove očeve, a njegovi kasapini siluju njihove majke. I taman kada pomisliš da se takav više na ovom svijetu ne može pojaviti, pojavi se sličan, gori, najgori.

Sve su prilike da je Srbija postala plodno tlo za uzgajanje koljača i kasapina kakve još možemo vidjeti jedino u najgorim hororima produkcije Hollywooda.

Ipak, Veljko Nevolja, odnosno Belivuk nije nikakav proizvod rediteljske mašte, već zločinačkih nakana političke vlasti Srbije. Prvenstveno prvog čovjeka i po diktaturi nasljednika Slobodana Miloševića. Jer, ko je i pomislio da poslije Miloševića neće dođi luđi, zeznuo se. Aleksandar Vučić daleko je veća zvijer skrivena ispod maske nemuštosti. A Veljko Nevolja je proizvod Vučićevog straha od pada. Veljko je to i priznao, direktno, bez okolišanja. Direktno je u svoje kasapinske zločine uvukao predsjednika Srbije Vučića i ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Vulina.

Optužio ih zločinac da su mu tražili usluge. A od Belivuka tražite samo jedno, on ne nosi parole i ne ide u granap.

Zato se danas Srbijom sve glasnije govori o monstruoznoj zločinačkoj organizaciji koju predvode Vučić i Vulin.

I ni to nas ne bi smjelo iznenaditi. Jer, unazad sto, a možda i više godina, politička rukovodstva Srbije u svojim bolesnim hegemonističkim snovima kreiraju bića gora od svih zlih bića o kojima smo čuli priče.

Ta bića Srbija i njeno vodstvo kasnije koristi protiv komšiluka i unutrašnjih neprijatelja. Te zvijeri u ljudskom obliku Srbija je koristila i u proteklom ratu, a onda ih sakrila u svoje krilo.

Iz tog krila nikao je Belivuk, a iznići će još mnogo njih. Jer, Srbija je predugo rasadnik zločina i zločinaca. Pa nema potrebe da se snebivamo otkud takvi ljudožderi među nama, Zemljanima.

Dovoljno je reći to je Srbija, njeno lice i naličje, njena politika i ekonomija. Jer, kod današnje Srbije sve počiva na otmici i otimanju! Kako god okreneš, na zločinu!!! (Filip Lobo | Patria)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje