Porodica Janka Brnovića iz Podgorice, poštujući tradiciju svojih predaka, koji su decenijama prije počeli sa izradom čunova, sada je jedna od rijetkih u Crnoj Gori, ako ne i posljednja koja nastavljajući tradiciju, čuva ovaj drevni zanat.

Zahvaljujući umijeću velikog majstora Janka, čijim stopama uspješno korača i sin Marko, na Skadarskom jezeru i danas plove čunovi koji su zvanično proglašeni za nematerijalno kulturno dobro Crne Gore.

U porodici Brnović, ovaj drevni zanat je tradicija i prenosi se sa koljena na koljeno. Čunove je pravio pradjed Stanko, zatim djed Lazo, otac Blažo, a sada ih pravi Janko, a uz njega i sin Marko. Ekipa Anadolu Agency (AA) upravo je u radionici porodice Brnović zatekla Marka kako farba čun, koji je skoro pa spreman za plovidbu Skadarskim jezerom.

-Tradicija duga preko 130 godina-

Markov otac Janko Brnović, govoreći o zanatu koji je porodična tradicija, kaže da u Crnoj Gori nije zabilježeno da se više generacija bavilo izradom čunova, osim njihove porodice.

”Izradom čunova se počeo baviti naš pradjed, onda djed, otac, evo i mi, moj sin je peta generacija. Ja i otac pravimo čunove, a ja ću još koju godinu to raditi, blizu devedeset godina. Samo nas dvojica. A otprilike nekih 130 ili 140 godina, ako ne i više kako naša kuća pravi čunove. Mi smo jedina kuća gdje više generacija pravi čunove, jer nije poznato da su iz jedne kuće dvije generacije pravile, osim nas. Tako da je to nama porodična tradicija, ali u toj tradiciji po mom ubjeđenju je moj otac odskakao po majstorluku. On je bio umjenik za čun. Njegovi čunovi su se lako vozili, bili stabilni, podnosili vjetrove dobro. On je umro prije dvadeset godina, ali i sad pominju njegove čunove“, priča Janko svoju priču o čunovima.

-Razvoj tehnologije uticao na promjenu izgleda čunova-

Čunovi se grade od borovog drveta munike, a mogu se takođe napraviti i od drveta murve ili kestena. Razvoj tehnologije promijenio je i način izrade čunova. Ne u velikoj mjeri, ali ipak, u odnosu na prije stotinu godina, došlo je do promjena u obliku. Uvođenjem motora kao pokretačke snage, veslo je i dalje ostalo obavezni dio čuna koji služi prilikom odlaska, pristajanja, dolaska i u drugim slučajevima.

”Čunovi su se prije vozili na vesla, kao sve što se vozilo na vesla i imao je dva kipa. Pojavom motora, to je bilo 1963. i 1964. godine, zadnji dio se prilagođavao da se može zakačiti motor. To je bio strašan napredak. A onda kasnije kad su počeli jači motori da se koriste, to je zahtijevalo mijenjanje zadnjeg oblika čuna. Što se tiče načina izrade, to je sve isto još od čuna koji potiče iz doba Rimljana. Jer čun je takvo prevozno sredstvo koje je neprevaziđeno na Skadarskom jezeru, jer je ovo jezero nezgodno od vjetrova, i čun daleko najbolje podnosi talase. Mi iz iskustva znamo, a to govore i ljudi koji su stalno na jezeru da čun talase podnosi bolje za 50 posto od plastičnih barki. To je zato jer je njegov oblik pramca podešen da talase odbija“, kaže Janko.

-Čun kupuje ko mora –

Izrada čunova na Skadarskom jezeru jedno je od nematerijalnih kulturnih dobara Crne Gore. Čunovi su sada itekako prisutni na ovom jezeru, a Janko se prisjeća kako je nekada mogao napraviti i četiri čuna za pet dana.

”Ja sam čun mogao da završim za dva dana. Rekord mi je bilo kada je bila nafta. Tada su se pravili veliki čunovi koji bi mogli da prevoze po 20 ili 30 buradi nafte. I to mi je bio rekord da sam za pet dana napravio četiri čuna. Ali sam radio od sedam ujutru oa do ponoći“, ističe Janko.

U radionici porodice Brnović prave se gondole, čunovi sa labudovima, brodići za prevoz turista. Janko kaže da se nekada dobro radilo, a sada je manje posla. Cijena jednog čuna iznosi oko 500 eura. Međutim, jedna od otežavajućih okolnosti kako ističe Janko je i ta da tehnički pregled ovog plovnog objekta košta preko 300 eura.

”Kada su bile kupovne moći mnogo veće, čovjek bi došao da naruči čun i sve da ga košta možda pola plate. Sada uzimaju čun oni koji moraju. Jer, što je jedna naša prijateljica govorila, čun je hranio i branio. Mogao je čovjek oko jezera da ostane bez krave, ali bez čuna nije mogao ostati. Jer, ako je ostao bez čuna, on je bio osuđen na glad. Pored jezera, ako si imao čun, nisi mogao gladan biti. Ribe je bilo dosta, uloviš je, ispržiš, najedeš se“, kaže Janko Brnović. (Tuzlanski.ba)