Srbija mora prvo da uđe u EU i NATO, pa tek onda uz njihovu pomoć da počne da postaje normalna država. Biće to težak i neizvestan, dug put.

Čedomir Petrović, srbijanski glumac, reditelj, pisac i kolumnista, i sin legende jugoslovenskog glumišta Miodraga Petrovića Čkalje – nema zadrške, dileme ni problem da kritičku misao pretoči u britku riječ. Skoro da nema teme, aktuelnih događaja koje svojim oštrim perom nije dotakao, a u velikom intervjuu za Al Jazeeru govori o ratnim, poratnim kao i aktuelnim političkihm dešavanjima na ovim prostorima, prije svega polazeći “od svog praga” – Srbije.

Na pitanje da li promjene u Srbiji gledate sa pesimizmom ili optimizmom, Petrović naglašava kako “sa optimizmom gleda u odlazak Vučića i SNS sa vlasti, a sa pesimizmom na dolazak nekih novih ili povratak starih”.

– Srbija mora prvo da uđe u EU i NATO, pa tek onda uz njihovu pomoć da počne da postaje normalna država. Biće to težak i neizvestan, dug put.

Prije nekoliko godina je na jednoj bosanskoj televiziji izjavio da su Srbi u Srebrenici počinili genocid, te izjavio saušešće zbog rušenja Vukovara, uz opasku da ne pripada takvom narodu, a u intervjuu je istakao da bi odgovorio isto kako je napisao prije godinu…

– Osjećam tugu, sramotu, poniženost, bijes, očajanje, nemoć, zbog onoga što se dogodilo tih nekoliko dana i noći u Srebrenici. Osuđujem i odričem se onih koji su učinili genocid nad nedužnim muslimanskim narodom. Onih koji su otvorili bezgraničnu ranu i probudili ili rodili mržnju prema srpskom narodu. Onih koji bi i danas da žive od ratova, pljačke, mržnje i krvi. Koliko će – i da li će ikada – sve ove strahote proći i da li će oni Srbi koji nisu krivi, moći jednog dana da pruže ruku i da im ruka bude prihvaćena od muslimanskog naroda? Vjerujem da će doći to vrijeme. Ali, prije svega, moramo iskreno, jasno i glasno, da nas cio svijet čuje, priznati sve zločine pojedinih pripadnika srpskog naroda, nad onima s kojima smo nekada živeli zajedno u jednoj zemlji. Moramo priznati da je počinjen genocid u Srebrenici. To prvo mora da učini vlast Srbije.

– Napisali ste da se “u našim glavama moraju dogoditi veliki lomovi i čišćenja”, da “moramo ispričati strašnu priču o nama”. Šta je prethodno, neophodno za ovakvo “kristalizovanje” i čišćenje svijesti, sad i ovdje gdje živimo?

– Pogled u sebe, u misli, u sjećanja, kod mnogih izaziva veliki strah od onoga, na šta će naići. Ima onih koji su prepuni zverstava, krvi, požara, rušenja… Bježati se nema gdje. Pratiće ih cijelog života. Ti zločinci žive dugo, dok im mozak ne istrune od zločina.

Te “glave” su odavno mrtve i kao žive. Vi, zločinci, ispričajte vaše “strašne priče” sinovima i unukama, uveče pred spavanje. Pokušajte da ih uspavate pričama o Srebrenici, Drenici, Vukovaru… O djeci ubijenoj. O psima obješenim o žicu. O silovanjima. Kako ste palili kuće u kojima im je neko, nekad, čitao priče pred spavanje. Godine 1998. u Prekazu, u oblasti Drenice, velike vojno policijske srpske snage, naoružane tenkovima, samohotkama i artiljerijom, opkolile su kuću porodice Adema Jašarija i tri dana i tri noći pucale su bez razlike i na žene, djecu i ostale civile. Helikopteri i vojna vozila zasipali su seoske krovove rafalima, a onda su policijske snage ušle u selo, pucajući na kuće. Srpske snage sigurnosti uz pomoć srpske vojske likvidirale su 56 članova porodice Jašari. Među njima 18 žena i 10 djece. Zatrto je sjeme i izvršen genocid nad jednom porodicom. Toj djeci, nisu više potrebne bajke. O njima se mogu pisati neke nove “krvave bajke”.

Kompletan razgovor možete pročitati na Vlast Srbije mora priznati da je počinjen genocid u Srebrenici (Tuzlanski.ba)