Posao nosača kod nas poznatog i kao tzv. „hamala“, zanimanje je koje je bilo sastavni dio života ljudi u Bosni i Hercegovini, te se nakon stotina godina zadržalo u Istanbulu, najmnogoljudnijem gradu Turske.

Nosač u Istanbulu često je nazivan ‘Herkulesom’ jer za posao koji obavlja potrebna je velika snaga i izdržljivost. Nosači svoj posao obavljaju i zimi i ljeti, bez obzira na vremenske uslove.

Ovaj posao nekome je porodični posao, nekome sudbina nakon bankrota, a nekome jedina mogućnost da uopšte imaju posao. Međutim, svi „hamali“ imaju zajednički stav: posao nosača nije nimalo lagan, ali mora se obavljati kako bi se prehranila porodica.

Iako se čini kako je ovo posao za mlađe generacije, „hamali“ su obično stariji od 45 godina. Mnogi od njih imaju zdravstvenih problema uzrokovanih nošenjem teškog tereta.

“Najlakši” teret je onaj od 35 do 40 kilograma, dok njegova težina može dostići i 200 kilograma.

Jedni druge u šali obično nazivaju „mašinama“, jer i njihov posao u širom svijeta zamjenjuju mašine.

Nosač u Istanbulu je i 60-godišnji Izzet Demirhan koji je u razgovoru sa novinarom Anadolu Agency (AA), kazao kako se ovim poslom bavi već deset godina.

“Obično nosim teret od 50 do 60 kilograma. Dnevno zaradim između 15 i 30 eura. Naš najveći problem je to što nemamo nikakvu sigurnost, a ni osiguranje. Ovo zanimanje je na pragu izumiranja. Nekad bi očevi dovodili svoje sinove da budu ‘hamali’, ali ja ne želim da moje dijete obavlja ovako težak posao“, kazao je Demirhan.

On se požalio i na zdravstvene probleme koje mu je ovaj posao uzrokovao.

“Bole me leđa i koljena. Da mogu, istog bih trena napustio posao nosača, ali imam četvero djece koje moram školovati. Za njih želim bolju budućnost od ove koju ja imam“, tužno je kazao Demirhan.

Faik Tasdemir ovim poslom se bavi već 30 godina.

“Nismo se školovali kad smo trebali. Nismo stekli obrazovanje potrebno za bolji posao. Na kraju sam postao nosač. Veoma se kajem što se nisam školovao, sada pokušavam svojoj djeci biti primjer i potaknuti ih da ne odustaju od školovanja“, kazao je Tasdemir.

Tasdemir ima 67 godina, a nosi teret veći od 100 kilograma. Kao i Demirhan i on ima slične zdravstvene probleme.

“Pojedini prijatelji su operisani. Neki od njih su došli u situaciju da ne mogu ništa raditi. Mladima treba reći da se školuju kako ne bi bili nosači. Imamo minimalna primanja, a dajemo i više nego što možemo. Ponekad imam osjećaj da će mi ‘duša izaći’. Dnevno radimo po deset sati. Niko nas ne pita da li možemo. Ipak, ovaj posao nam je posljednja nada“, dodao je Tasdemir.

Sukru Karakus ovim se poslom bavio kad je imao 49 godina, međutim napravio je pauzu od deset godina i bavio se tekstilom. Nakon što je bankrotirao ponovo se vratio poslu nosača.

“Nisam uspio. Bankrotirao sam i vratio se ovom poslu. Radim da prehranim porodicu. Nije da nema dobrih strana ovog posla. Prije četiri godine, kada sam ponovo počeo s poslom nosača, imao sam 114 kilograma. Sada imam 99 kilograma. To je jedna od prednosti koju sam ostvario. Napustio sam školu. Nisam ništa drugo znao raditi. Ovim poslom, zajedno s ocem počeo sam obavljati od 13. godine. Ja, ne bih nikad želio da moj sin bude nosač“, rekao je Karakus.

Jedan od „hamala“ je i Hidir Cakmak koji se ovim poslom bavi već šest godina. Prije toga je 22 godine radio u mašinskom sektoru za proizvodnju odjeće.

“Imao sam divan posao. Ali nisam ga znao cijeniti i sada sam kažnjen. Radim kao nosač da bih se opametio. Možda nećete vjerovati, ali za zdravlje čovjeka ovaj posao je bolji. Ranije bih po čitav dan sjedio, sada se krećem i osjećam se bolje. Pojedine kolege se žale na bolove u koljenima i leđima, ali ja nemam nikakvih zdravstvenih problema. Niko od mladih više ne obavlja ovaj posao. Prije su ljudi koji su bili nosači mogli kupiti auto i napraviti kuću. Ali mi sada jedva uspijemo osigurati egzistenciju. Nekad znamo zaraditi i 10 eura dnevno, a ponekad se ta cijena kreće i do 30 eura dnevno“, istakao je Cakmak.

Razvijanjem tehnike i tehnologije, smanjuje se potreba za nosačima. Roditelji koji ne žele da se njihova djeca bave ovako teškim poslom trude se da ih školuju kako bi ona imala sudbinu koja je bila bolja od one koju sami imaju, ili od one za koju znaju da postoji.

Bilo kako bilo, svojevremeno jedno od najvažnijih zanimanja polako nestaje, a o njemu će nove generacije moći čitati samo u knjigama, ili će im o tome pričati stariji.