Mladi hrvatski književnik Zoran Antičević, autor hrvatskog HIT romana ,,Evanđelje tame” zaljubio se u djevojku iz Tuzle te napisao priču u kojoj pripovijeda kako ju je oteo. No, otmica polazi po zlu. Priču prenosimo u cijelosti:
Autor: Zoran Antičević
1. ISPOVIJEST
Svijet se promijenio. Srca su postala dojenčad zadojena majkom mržnjom, zrak koji dišemo je poput ratišta. Mirišem kako se dobrota bliži svojem kolapsu.
Nakon svega shvatio sam čemu sam robovao. Opijao sam se, tukao, bio neradnik. Umjesto svojih roditelja volio sam svoje prijatelje. Kada bih krenuo uraditi nešto korisno, zazvonio bi mobitel i glas bi me odveo u suprotno. Nisam činio dobro, ali od tih druženja nikakve koristi ni štete nisam imao već duboku prazninu koja me izjedala, a da nisam ni slutio zašto.
Svijet atraktivnih žena, luksuza i izlazaka činio mi je stvarnost iluzijom.
Čovječanstvom vlada obmana. Netko je sve to odlično smislio, pobrinuo se da nas zlo zabavlja, a dobro postaje naporno i odvratno.
Shvativši sve navedeno, odlučio sam iščupati se.
Ipak, ostala je posljednja glupost koju sam ,,morao napraviti”. Bio je to moj očajnički čin izlaza.
Sram mi je činio tjesnoću u vlastitoj koži. Najradije bih bio kao zmija iskliznuo iz nje. Na pamet mi je pala suluda misao. Kazniti se zatvorom. Smislio sam i način.
Postojala je djevojka koju sam volio. Nije bila poput onih koje sam prije poznavao. Druge nisu bile ni sjena njenoj ljepoti. Mekoća njene duše opsjedala me, inteligencija probadala. Svaka misao na nju bila je kap u ogromnom tsunamiju što ruši moje obale i ostavlja pustoš.
Odlučio sam je potražiti, oteti od svijeta, provesti s njom nekoliko sati i nakon toga, predati se policiji. Želio sam zatvor. Svejedno je bilo biti okovan u njemu ili u hladnoj tamnici što se zove Zemlja. Pogrešno sam procjenio. Nada je postojala i kada mi je svijet bio razoren, ali bio sam slijep. Ispričati ću vam priču. Dogodila se u Tuzli.
2. OTMICA
U crnom automobilu bližio sam se jednom od najstarijih naselja Europe. Vozio sam planinskim klancima prekrivenim snijegom. Na nebu prepunom gustih oblaka vidio se maleni otvor iz kojeg se sunce još uvijek obeshrabreno probijalo.
Malo je vremena prošlo, a već ga je nestalo. U grad sam ušao sa sjenama što su se u njega ušuljale. Ugasio sam automobil na putu malenog šumarka, u predgrađu. Znao sam da moja odabrana mora kroz sat vremena njime proći. To je jedini put kojim se vraća kući s fakulteta. Duboko sam disao i svakim se otkucajem sve više strahovao da ću je ugledati u zagrljaju nekog drugog. Da neće doći jer je možda promjenila fakultet, ispisala se, preselila , ili tko zna što već ne. Prošlo je tri mjeseca otkako se nismo čuli, a svakakvi su me iracionalni strahovi još prolazili. No ipak, stisnuh zube i navukoh fantomku preko glave. U nosnicama sam osjećao lagano peckanje hladnoga zraka što se prikradao u moj automobil. Taj je trenak ostao sleđen u mojim sjećanjima. Da ga bar mogu iščupati iz njih i razbiti o pod. Da je došla s nekim drugim čovjekom ne bi se dogodilo sve ono što je uslijedilo. Želio sam samo posljednju kavu s njom, a još više od toga svoju zatvorsku kaznu.
Ugledavši je u daljini, lice mi odumrije, a grudi mi se skoro raspuknuše poput eksplozivne naprave. Koračala je tužnog lica, a pokraj nje prijateljica koja se doimala kao da sluša njeno jadanje. Tihe pahulje zapletale su se u njenoj dugoj kosi, tamnoj poput uglja. Ranjen pogled u njenim krupnim, blago nakošenim očima mogao sam iz daljine primijetiti.
Izvukao sam sprej s plinom za uspavljivanje i aktovku prepunu svoje ušteđevine.
Netom, izletih iz auta i poprskah po njima. Prestrašenih lica su počele kašljuckati. Nakon nekoliko trenutaka srušile su se na pod.
Došetao sam do njihovih uspavanih tijela. Provjerio sam im puls pa prijateljicu položio na bok. Kada sam krenuo uhvatiti svoju voljenu, nešto me zakočilo. Stajao sam nekoliko trenutaka diveći se svakoj crti njena lica, punim usnama pa je podignuh. Otvorio sam gepek i nježno je položio u njega. Vratio sam se do njene prijateljice, ostavio aktovku prepunu svoje ušteđevine, posljednjeg novca kojeg sam posjedovao u nadi da je dobra osoba pa da će ga podjeliti siromasima. U najgorem slučaju, zaslužila je moje novce kao oštetu za nanijetu joj traumu.
Ušao sam u automobil, zalupio vratima te odjurio u smjeru planinskih vrhunaca. Skinuo sam masku, izbacio je zajedno sa sprejem i jurio kao da je ovo zadnje što činim. Za mene, sljedećih je nekoliko sati bilo vrhunac sreće koju ću ikada doživjeti. No, pogriješio sam. Događaji su se oteli kontroli.
3. PUT
Tamni oblaci gutali su svjetlost mjesečine kao što crne rupe gutaju zvjezdano blještavilo. Sve je jače sniježilo, a vožnja je podrhtavala. Osjećao sam lagan pritisak u glavi gledajući noćni tuzlanski krajolik kojeg se snježna oluja spremala progutati.
Osjećao sam duhovno prisustvo neke divovske zvijeri koja otvara svoje ralje, spremajući se progutati mene, voljenu i čitav ovaj kralojik.
Sve sam rijeđe susretao druga vozila. Osjećalo se nešto kobno u zraku što je došaptavalo vozačima da prekinu svoj put. No, ipak, nastavljao sam dalje. Ubrzo ostadoh jedini vozač na toj usamljenoj cesti. Netom, prestrašilo me lupanje iz gepeka. Izbačen iz vlastite zamišljenosti, predahnuh i zaustavih vozilo sa strane. Izašao sam i otvorio gepek. Uto, doletio mi je udar nogama ravno u prsa. Odbacio me i srušio, a ona je iskočila van.
-Belkisa – jedva izgovorih.
-Što? -začudi se ona, ugledavši moje lice osvijetljeno stražnjim svjetlima automobila.
-Oprosti, ljubavi, oprosti. -izbezumljeno sam govorio.
-Budalo jedna, što si to učinio? -dotrčala je prema meni i uhvatila me za majicu.
-Želio sam te ponovo vidjeti. -tužno se osmjehnuh.
-Mogao si me samo nazvati. Nisam te prestajala čekati. Zvala sam te na mobitel, nisi više imao broj, tražila po Facebooku, nisi imao profil. Zašto? Zašto si ovo učinio? -paničarila je.
-Tako sam odlučio. -ponovo se osmjehnuh, ustadoh i krenuh brisati majicu.
Naglo me zagrlila.
-Ljubavi, nedostajao si mi. Zašto, zašto ovako? Znaš li što sada može biti ?
-Znam, traži me policija.
-Da si mi samo jednu poruku poslao, odmah bih se našla s tobom. Bojim se, zatvorit će te. Odvezi me doma. Objasniti ću svojima, reći policiji da je bila dogovorena šala za medije. Nećeš morati u zatvor.
-Znaš, to je jedino što želim.
-Što? -zgroženo će ona, ispustivši me iz naručja.
-Da, Belkisa.
-Ne ludi. Odmah me odvezi doma. -obriše si čelo vlažno od pahulja.
-Ne još. Još koji sat. Ovo je zadnji put da se vidimo.
-Ne znam što ti se dogodilo, ali odvezi me. Ohladit ćeš glavu. Još uvijek imamo priliku biti sretni. Naučili smo na greškama koje smo činili.
-Ne bih si oprostio proći nekažnjeno.
-Eh, nećeš. Ti si mene uvijek čuvao od svih drugih. Sada je vrijeme da te ja sačuvam od tebe samoga. Ulazi u auto i vozi me kući.
U šutnji sam sjeo u vozilo. Vozeći se ovim klancima, kroz sve jaču mećavu, prestajali smo raspoznavati cestu. Nad nebom se otvarala snježna oluja. Sve su brže radili brisači, ne uspijevši maknuti sve pahulje s prozora. Usporio sam.
-Ljubavi, mislim da smo se izgubili. -tužno joj uputih.
-Nemoj me strašiti. Kako? Kako?
-Prokleto nevrijeme.
Najednom, pogled joj se prestraši.
-Pppp…pogledaj. Pogledaj ono. -presrela mi je rukom pogled, upirući kažiprstom prema prozoru s moje lijeve strane.
Smanjio sam brzinu. Neki je pogrbljeni čovjek poput ranjene zvijeri šetao uz cestu. Otvorivši prozor, roj pahulja mi ovlači obraze.
-Gospodine, jeste li dobro? Znate li put? -dobacih mu, brišući lice. -Halo, trebate li prijevoz?
Nije odgovarao pa mu se približih.
-Gospodine? Gospodine?
Prepao me naglim okretom glave. Bilo je mračno i snježno. Ipak to izobličeno, demonsko lice nikada neću zaboraviti. Slijep na desno oko, kovrčave crne kose, čela s nekoliko ožiljaka poput urezanih slova.
Gotovo mi je srce zastalo ugledavši ga.
-Zašto dozivaš strah kojem nisi dorastao, čovječe? -upitao me kriveći glavu na desnu stranu.
Nije mi bilo svejedno, no spazivši koliko je moja Belkisa uplašena, neprirodno se osmjehnuh pa ga upitah -Kako vam je ime, gospodine?
-Deđnam.
-U redu, čika Deđo, trebate li prijevoz? Znate li put?
-Sve puteve svijeta poznajem -demonski se osmjehnuo, agresivno pokazujući zube.
-Hajd, bolesniče, gubi se. -bezobrazno mu dobacih te dodah gas.
Pojurio sam nepoznatim putevima snježne ceste.
-Zlato, jesi li dobro? -upitao sam Belkisu, nakon kilometra vožnje.
-Ono…ono nije normalno. Umislila sam, zar ne?
-Mah? -odmaknuh rukom. -Poremećen čovjek i gotovo.
-Onakvo lice nikada nisam vidjela.
-Daj, ne paničari, da je što pokušao, razbio bih ga. Vidjela si ga. Stvarna bolesna osoba. Nikakav umišljaj.
-Dragi, njegovo ime. To ime ne postoji kod nasl.
-Hajde, nemoj sada i ti biti luda. Hah, ljubavi. Mogli bi nas zajedno u ludaru. To je dobar plan bijega.
Neprirodno se osmjehnula, trudeći se praviti kao da je sve u redu. Ispružio sam ruku prema njoj, želeći je utješiti. Uto, izgubih kontrolu nad vozilom. Proparao je vrisak. Uletjeli smo u duboku provaliju. Kočio sam, ali uzalud. Auto je nekontrolirano klizio niz padinu sve dok nismo udarili u divosku nakupinu snijega.
4. PEĆINA
Prolazili su sati. Zatočeni u oluji ležali smo onesviješteni jedno do drugog.
-Belkisa? -otvorih oči.
Ugledah je pored sebe. Primjetih zasjenjenu posjekotinu preko njene desne obrve.
-Jesi li dobro? Jesi li dobro? -krenuh joj tresti glavu.
Osvijestila se. Gledala me tužno svojim krupnim očima.
-Dragi- umorno je izgovorila.
Osmjehnuh se, pa rekoh:
-Hajdemo.
Prignječena vrata automobila nisu se mogla otvoriti pa sam udario nogom u prozor. Rasprsnuo se. Prvo se ona provukla pa skliznula niz nakupinu snijega. Učinio sam isto.
Lutali smo jedno uz drugo dok nam je podivljali vjetar udarao u oči. Hladnoća zraka pekla je u plućima. Nakon nekoliko stotina metara teškog pješačenja, ugledali smo misteriju. Uz samo dno planine, zatrpana porušenim stablima, nalazila se pećina. Pronašli smo sklonište u njoj. Srećom, u džepu su mi ostala dva upaljača.
Prolazili su dani, a oluja nije prestajala. Žeđ smo gasili tako što smo stavljali grudice snijega u usta pa ga topili, ali nije bilo ničeg što bi se moglo jesti.
5. SEDMI DAN
Sjedili smo pored pucketajućeg ognja što je rasvjetljavao utrobu turobne pećine. Olujni je vjetar zavijao poput krvožednih, planinskih vukova. Bio je to sedmi dan zatočenosti.
Gladan, strastveno sam gledao njene pune usne, tamne oči u kojima je odsjajavao plamen, svaku nevinu crtu lica. No, ipak, nisam je mogao dodirnuti. Da sam svoju podlu, zavodničku ruku položio na njeno bedro ili bijeli obraz, osjećao bih se kao da sam je stavio u užareni ugalj. Kada bih joj približio glavu, osjetio bih peckanje paklenih iskara na svojem licu. Nisam znao umišljam li? Peče li me savjest pred ovim neiskvarenim stvorenjem, da ga ne pretvorim u ono što sam i sam, ili mi prljavština prekriva dušu i ne dozvoljava mi udahnuti njenu nježnost?
Osjećali smo se kao da se komad svijeta odlomio i bacio nas u neke hladne dijelove galaksija. Gladni i napušteni, provodili smo vrijeme u pećini.
-Belkisa, volio bih da zaspemo ovdje, da nas led zagrljene obgrli i da nas probude nakon puno godina, kada svijet postane bolji. -nježno joj uputih.
-Samo Bog to može učiniti. -sa smiješkom je odgovorila.
-Pogriješio sam. Upropastio sam svoj život. Nije mi smjela ova ludost pasti na pamet. Oprosti mi. -izgovorih tužno.
-Što je tu je. Sretna sam što sam pored tebe. Dođi. -krenula me zagrliti.
-Ne truj se. -odmaknuo sam se.
Začuđeno me pogledala.
-Belkisa, pretjerao sam.
-Jesi, ali ne moraš se mrziti zbog toga. Opraštam ti sve.
-Nego, želim te pitati nešto? Znaš li što tvoje ime znači ?
-Nisam sigurna.
-Znači kraljica od Sabe. Želiš li pročitati nešto?
-Ako je tvoje, želim.
-Izvoli. -izvukoh komad zgužvanog papira iz džepa i položih joj ga u ruku.
Čitala je.
TI KOJA NOSIŠ IME KRALJICE SABE
Nad Tuzlanskim baštama
Zrake sabaha noć razrezaše,
U tom joj trenu ugledah osmijeh
Kroz daleka cvijeća što rosa ozlatiše.
Srce mi tijelom zalutaše poput kugle ovoga svijeta,
Što puca i drobi se u času Kijameta,
I duša se osjećala kao da je potopljena
Pod tisuću ocena,
Na dnu svemira zatrpana,
Dok se hod njene nježnosti
Odzivao ljepotama ezana.
Obrazi joj nježni kao bjelina meleka!
A kad ugledah joj oči, tamne poput kamena Kabe,
Tiho izgovorih: ,,Divan li si Stvoritelj, o moj Rabbe”,
Gledajući nju, malu Tuzlanku
Što nosi ime kraljice Sabe.
-Dragi, prekrasno je. -radosno će ona.
-Tuzla je grad književnosti jer je u njoj rođen Meša i grad ljepote jer si u njemu ti rođena.
-Nemoj tako. I sam znaš da ima puno ljepših od mene.
-Iskreno, meni nema, a nažalost, jako se dobro razumijem u žene. A ovu sam ti pjesmu želio pročitati na nesuđenoj kavi.
Djelovala je kao da me želi ponovo zagrliti, ali znala je kako se osjećam.
Prolazili su sati i dani. Nada se umanjivala u grudima, a glad nekontrolirano rasla.
Ovo je mjesto za mene pomiješan raj s paklom na zemlji. Snježni pakao u kojem hladnoća ljušti kožu, a raj milina u svakom njenom pokretu. No, pogriješio sam. Ovo nije ni jedno ni drugo. Samo moja luda glava i posljedica njenih očajničkih odluka. Ubrzo, stvari su se pogoršale.
6. ISKUŠENJE
Neolitičke strahote oživjele su nad Tuzlom. Ponovo je zavladalo ledeno doba. Dvadesetak je dana prošlo od otmice.
Gorki su želudac ledene kapi rastopljenog snijega sužavale, vene su slabile, koža poplavila a zrak postajao sve bolniji plućima. Osjećao sam kako umiremo ovdje zatočeni. Naizgled, nije bilo spasa. Prekopali smo svaki kutak pećine nebismo li pronašli makar šišmiša ili glistu. Nigdje ništa. Kobna mi je sudbina ponudila tri opcije. Ili ćemo oboje umrijeti, ili ću ja nju ubiti pa pojesti i preživjeti ili ona mene. Postavljao sam si pitanje: ,,Volim li je dovoljno da žrtvujem svoje tijelo i nahranim je njime?”.
Osjećao sam se kao da mi sam vrag šapuće na uho.
Nekoliko sati kasnije, ugledah je kako spava. Migoljila se po tvrdom tlu dok je vatra prigušeno gorjela. Moja je ruka sama prigrabila naoštren kamen s poda. Drščući, približavao sam joj se. Suze su mi klizile niz obraze. Osjećao sam kako mi tope ledeno lice.
Baš kad zamahnuh, ona se osmjehnu poput djeteta i otvori snene oči. Zastadoh na tren, skupih hrabrost te si zakucah kamen u vrat. Uspaničeno je skočila, uhvatila me i pružila pomoć. Krvario sam po njenim rukama radosno kriveći usne jer iz njenog zagrljaja selim na ljepši svijet, a moja smrt može spasiti njezin život.
Zavladalo je crnilo.
7. KRAJ
Čudom, snježna oluja uskoro je nestala. Imao sam sreće. Nisam pogodio žilu kucavicu, pa me Belkisa uspjela spasiti. Nekoliko sati kasnije, pronašla nas je vatrogasna i policijska ekipa. Probudio sam se u bolnici spojen na infuziju i okovan lisicama. Pored mene namršteni policajac gledao me s osudom. Iskreno, bilo mi je drago što sam se uspio kazniti. No, ipak, shvatio sam, veća kazna mi je bila to što sam bio onakav, što sam živio odvratnim životom koji je udaljio moju ljubav od mene. Zatvor mi je odlična prilika da se promjenim. Ali, nešto nisam predvidio. Nisam ni mogao zamisliti koliko će mi nedostajati moja mala Tuzlanka.
Nije se pojavila ni na sudu. Osuđen sam na tri godine zatvora i upravo od tamo pišem ovu priču. Dobio sam malu kaznu jer su me proglasili manje uračunjivim, no pogriješili su. Napravili su točno ono što sam želio.
U početku dijelio sam ćeliju s visokim, nabildanim motociklistom od čijeg laveža nisam mogao zaspati. Kad je prekršio svaku mjeru i počeo mi psovati majku, pošteno sam ga namlatio pa završio mjesec dana u samici. Vjerovao sam da će tama prekriti ljepote Belkisine u mojim grudima, ali uzalud. Ona nije mogla okopniti iz moga srca. Na takvu činjenicu u cijelom svom luđačkom pohodu nisam računao.
Prošao je i taj mjesec. Dok su me izvodili iz samice, načuo sam kako čuvari govore da se jedna mlada djevojka prijavila za volonterku svakodnevnih edukacijskih programa u zatvoru.
Stigavši do ćelije, srce mi zastade ugledavši Belkisu. Stajala je osmjehnuta, pogledom prepunim radosti što me opet vidi. Imala je pločicu na majici na kojoj je pisalo: VOLONTER.
KOMENTAR AUTORA: Svakako da je ova priča u potpunosti izmišljena, no njeni su glavni likovi stvarni i ljubav joj je stvarna. Napisao sam nestvarnu priču sa stvarnim osobama. Kad je djevojka koju sam u djelu nazvao Belkisa (doista je iz Tuzle, ime neću potvrditi) čitala što sam napisao, pucala je od smijeha. Ovu pričicu sam napisao čisto kao malu vježbu i odlučio je podjeliti s čitateljima kako bi ih zabavila dok piju kavu. Želim zahvaliti profesorici Blaženki Đermadi i Mirku Grdiniću jer su mi pomogli oko ovog mini-djela. Trenutno se vraćam u formu i spremam za ozbiljan rad. U planu je novi roman. Ako Bog da, biti će još djela. Također, napomenuti ću kako mi je posebna želja da kao književnik gostujem u Tuzli. Bez brige, neću nikoga oteti..
