Da mogu birati imala bi drugo dijete prvi put. Onako, prije prvog. Znam, zvuči glupo, ali sigurno ima mama koje klimaju glavom. Imati dijete kad ga nemaš prilično je stresno. Imati dijete kad već imaš jedno, ni blizu toliko.
Otvoreno priznajem, bar meni, prvih nekoliko mjeseci s djetetom bilo je zastrašujuće. Divno, puno emocija, fizički naporno, ali često zastrašujuće. Sve što se dogodi, događa se prvi put, a iako si ti sve pročitala u nastojanju da se pripremiš i odradiš dobar posao, stalno osjećaš pritajeni stres. Nevjerojatno si posvećena detaljima. Sve znaš. Koliko često beba jede i kad otprilike. Koliko ima mokrih pelena. Koliko glasno podrigne. Koliko je točno bila duga i teška na posljednjem pregledu. Sve. Jer to je sad tvoj posao. Moraš sve znati, sad si mama.
I, ako si ljudsko biće, nekad ti je poprilično teško. Nekad te strah. Nekad si umorna. Nekad si usamljena. Nekad ti se jednostavno, onako ljudski, ne da opet probuditi u tri ujutro. Meni se barem nekad nije dalo.
Kad to prolaziš drugi put, dani su puno kraći, a ti si manje fokusirana. Bar ja. Teško se fokusirati na bebu kad tvoje starije dijete cijelo to vrijeme traži brigu, ljubav i ogromne količine pažnje. Koliko mokrih pelena? Ma dosta, sigurno dosta jer stariji je bar 5-6 puta skakao oko presvlačilice danas. Kad je zadnji put jelo? Pa, prema komentaru starijeg ‘kaj je braco opet gladan?’ rekla bi – nedavno.
Kad ne dojiš, ne premataš ili ne kupaš, onda se igraš, čitaš priče, kuhaš ili pereš nenormalne količine veša. Spremaš u vrtić ili odlaziš po starijeg ako nema nikakvih viroza u vrtiću. Ako ima onda fućkaš vrtić, nećeš riskirati… Šetnje više nisu besciljno lutanje jer idete do tobogana. Nema odmora. Nema onih trenutaka tihog gledanja bebe kako spava jer uglavnom netko drugi traži da gledaš njega. Osim ako se slučajno desi da zaspu u isto vrijeme ili mlađi zaspi na dulje razdoblje. Te rijetke, čarobne trenutke si zapravo toliko u čudu da nisi sigurna kaj sad. Leći? Istuširati se u miru? Čitat knjigu? Gledat neki film? Meni se obično desi dok razmišljam šta bi tačno da čarolija prođe.
Pa kako je onda lakše? Nisam ni ja sigurna. Ali puno je lakše.
Dani su zabavniji. Jer budimo realni, bebe su slatke, ali razgovori s njima su prilično jednosmjerni. Kad imaš starije dijete, imaš nekim razgovarati dok se brineš za manje. (Tko misli da s trogodišnjakom ne možeš voditi zabavan razgovor je sumanut. Trogodišnjaci su zabavniji od većine odraslih koje znam).
Što još? Pa, imaš manje vremena i energije za brigu. Okupati, počešljati, nahraniti i zabaviti još dva ljudska bića oduzima velike količine energije. Znaš ono kad imaš malu bebu pa noću nekad ne možeš zaspati jer slušaš svaki zvuk koji proizvede, a beba eto guguće u tri ujutro? Kad ti je to druga beba, sve su šanse da si toliko umorna da se budiš samo za hranjenja i 16 sekundi kasnije spavaš. Gugutao-ne gugutao. Bar je meni tako.
Kad je Jakov bio mali, navukla sam se na Candy Crush Sagu. Naime, iako je on super spavao po noći i budio se samo za hranjenja, ja nisam mogla zaspati nakon toga. Pa sam noćima visila na mobitelu i igrala igricu. Sad mi se desilo da ne mogu zaspati nakon hranjenja ukupno tri puta u ova skoro četiri mjeseca. Mislim da ne trebam ništa više reći.
Razlika je i u tome što znaš da dojenačko razdoblje ne traje vječno. Da će sve te neprospavane noći malo po malo postati prospavane. Da nećeš morati stalno gledati na sat u onim prilikama kad negdje odeš bez bebe (dojenje je kao produljena pupčana vrpca kaže moja prijateljica-i potpuno je u pravu). Da ćeš jednom, tamo negdje u budućnosti, možda popiti i koju čašu vina previše s prijateljima ili plesati cijelu noć.
I dok je sve to super, najvažnije – imaš starije dijete, hodajući dokaz da ti to možeš. (BitiMama)
