Nedjelja, 27. Novembra 2022.
Tuzlanski.ba logo

Mračne tajne zajednice “Jehovinih svjedoka”: Skrivali hiljade slučajeva zlostavljanja djece

Preuzmite sliku

Dok se većinom priča o zlostavljanjima u Katoličkoj crkvi, Jehovini svjedoci skrivaju mračnu tajnu, koja je otkrivena nakon krađe dokumenata

Početkom 1997. godine Pensilvanijsko biblijsko i traktatno društvo Stražarska kula,  tj. Jehovini svjedoci, poslala je pismo na adrese 10.833 američke kongregacije, i na mnogo njih širom svijeta. U tim pismima pokazala je zabrinutost zbog pravnih rizika koji su povezani s njihovim članovima i zlostavljanjem djece. U pismu je bilo opisano i kako se nositi sa predatorom: Napisati detaljan izvještaj i odgovoriti na 12 pitanja, među kojima su i pitanja je li to bio samo jedan slučaj, ili optuženi ima već dužu historiju zlostavljanja? Kako ga doživljava društvo? Da li neko drugi zna nešto o tome?

Instrukcije su nalagale da se odgovori na ta pitanja pošalju u sjedište Stražarske kule u posebnoj plavoj omotnici. Kopija izvještaja se trebala čuvati u posebnim tajnim spisima, i ne dijeliti s nikim drugim.

Tako je nastala možda i najveća datoteka nedokumentovanih slučajeva zlostavljanja djece, tokom dva desetljeća i sa nekoliko desetaka hiljada imena i adresa. Bili su to detaljno opisani slučajevi koji nikada nisu završili u pravnim službama. I dok se većina pažnje usmjerava na zlostavljanja u katoličkoj crkvi, malo se toga zna o onome što se događa unutar Jehovinih svjedoka, zajednici koja okuplja 8,5 miliona članova. Stražarska kula platila je milione dolara kako bi ta tajna i dalje ostala zakopana, piše The Atlantic.

No zahvaljujući blogu 51-godišnjeg Marka O’Donnella, vlasnika radionice za popravak opreme za vježbanje, i bivšem članu Jehovinih svjedoka koji je organizaciju tiho napustio 2013. godine, dokumenti nisu više tako tajni. Postao je poznat po imenu John Redwood, aktivist i bloger koji je pisao o raznim kontroverzama koje ih prate.

  • Mark je s novinarom The Atlantica podijelio pisma koje je nepoznati neko ukrao u organizaciji i dao njemu. Grijesi koji su u njima opisani bili su od pušenja trave, bračne nevjere, pijanstva, do onih puno strašnijih. Polako je Mark objavljivao optužujući sadržaj te tajne kutije, koji i dalje ostaje tajna.

    “Počni s ovim”, rekao je novinaru i dodao mu nekoliko papira. Bila je tu serija pisama o muškarcu iz Springfielda, Massachusettsa. On je tri puta bio izopćen iz Jehovinih svjedoka. Kada je ponovno postao članom 2008. godine, neko tko je radio u Stražarskoj kuli, pisao je njegovog kongregaciji.

    Bio je to muškarac, kako je stajalo u pismu, koji je 1989. godine “dozvolio svojoj 11-godišnjoj pokćerki da dira njegov penis, najmanje dva puta”.  Način pisanja bio je neobičan, i zvučalo je kao da je muškarac pristao, a ne inicirao, seksualni kontakt s djevojčicom.

    Ona je sada 40-godišnjakinja koja je rekla kako je imala samo 8 godina kada ju je zlostavljao njezin očuh.  “Ja sam bila samo dijete, a on odrastao čovjek, pa sam mislila kako nemam izbora. Trebale su mi dvije godine da to kažem majci”, kaže. Majka je to odmah ispričala starijima, koji su djevojčicu i njezinog očuha pozvali na molitvu, što je bilo, kako se prisjeća, jako ponižavajuće iskustvo.

    Očuh je na kraju izopćen zbog slučajeva koji su uključivali “bludničenje”, “pijanstvo” i “laganje”, kako stoji u pismima. No kako priča njegova pokćerka zbog navodnog zlostavljanja dobio je samo “privatni ukor”, privremeno izgubio neke privilegije, pa mu tako nije bilo dozvoljeno davati komentare tokom proučavanja Biblije ili voditi molitvu. U pismima se ne spominje je li policija bila obaviještena.

    Njemu nije bilo zabranjeno ni da se druži s drugom djecom. U vrijeme kada su ta pisma nastala, muškarac je bio član druge kongregacije, i u braku sa drugom ženom koja je imala dijete.

    “Postoji li odgovornost ili obaveza starijih da njegovu sadašnju suprugu obavijeste o njegovoj historiji zlostavljanja'”, pisalo je u jednom pismu.

    Odrastanje u vjeri

    Djetinjstvo Marka O’Donnella obilježila je izolacija. Njegovi roditelji Jerry i Susan, na sastanke Jehovinih svjedoka počeli su odlaziti tokom 60-ih, a 1968. godine, nedugo nakon njegovog rođenja, kršteni su u grupnoj ceremoniji u Washingtonu.

    Drugi su im govorili kako se moraju pripremiti za smak svijeta koji je po predviđanjima Stražarske kule trebao biti 1975. godine, a preživjeti su ga trebali samo Jehovini svjedoci.  Mark je od oca naslijedio njegovu ljubav prema čuvanju dokumenata, pa bi se tako na sastancima uvijek pojavljivao s torbom prepunom religijskih tekstova. Njegov odgoj bio je posebno strog, pa je kao dijete odlazio na pet sastanaka sedmično, a Bibliju proučavao nekoliko sati dnevno.

    Subotnja jutra provodio je na terenu, s roditeljima kucao na vrata u potrazi za obraćenicima. Vjerovao je i učili su ga kako su ljudi izvan njihove organizacije opsjednuti sotonom, i kako bi ga čim dobiju priliku, opljačkali, drogirali, silovali. Sve knjige i magazini bili su sotonsko djelo, a ako on sam prekrši neko od glavnih pravila njihove vjere, izbjegavat će ga svi, pa čak i roditelji.

    Roditelji su ga često tukli, sljedeći onu staru kako je batina izašla iz raja. Religija im zabranjuje proslavu rođendan, glasovanje, odlazak u vojsku, i primanje transfuzije krvi. Potiče ih se da se posvete dovođenju više sljedbenika prije tog očekivanog kraja svijeta, kojeg su nekoliko puta uspješno preživjeli.

    Tako bi Stražarska kula pohvaljivala članove koji su prodavali svoje kuće i imanje kako bi kraj svijeta dočekali propovijedajući.  Neki od članova prestali su posjećivati ljekara, dali otkaz na poslu, ili se zadužili. No ta pobožnost, kako je Mark primijetio, nije uvijek bila jednaka moralnosti. Sa 12 godina bio mu je sumnjiv Louis Ongsingco, stjuard koji je sa svojih letova donosio čokoladu Toblerone djeci koju je pozivao u svoj stan da sudjeluju u religioznim predstavama.  Primijetio je Mark kako je dirao djevojčice na neugodna način, pa je to rekao starijima. Umjesto da oni poduzmu neke akcije protiv njega, oni su stjuardu ispričali šta je Mark rekao.

  • Nakon nekoliko dana Ongsingco je Marka izgrdio zbog toga. No pokazalo se kako su njegovi instinkti bili tačni. 2001. godine njegova prijateljica iz djetinjstva Erin Michelle Shifflett uz još četiri žene, optužila je Ongsingca za seksualni napad. Izvan suda postignuta je nagodba za svotu o kojoj se nije pričalo, a Ongsingco je preminuo 2016. godine.

    Mark i njegovi roditelji preživjeli su tu najavu smaka svijeta u 1975. godini i čekali novu. Tokom 80-ih kada je bio u srednjoj školi roditelji su mu govorili da se kraj svijeta bliži i da diplomu neće ni dočekati. Tako je on nakon srednje škole pokrenuo svoju firmu za popravke opreme. Imao je dovoljno vremena da 50 sati mjesečno provede na terenu radeći posao za službu, pa je ubrzo napredovao do ranga “pomoćnog pionira”.

    Većina članova napustila ih je nakon što smaka svijeta nije bilo 1975. godine, no do 90-ih godina, i novih najava apokalipse, narasli su i gradili novu dvoranu Kingdom Halls.  Mark je instalirao zvučni sistem u novoj dvorani 1997. godine kada mu je prišla mlada žena, Kimmy Weber i zamolila da posudi njegove ljestve. Mlada 20-godišnjakinja bila je punopravni pionir, radila 90 sati mjesečno na terenu, i dobila dozvolu starješina da diplomira.

    Marka je privukla njena strast. Kontaktirao ju je putem emaila, počeli su se dopisivati, a nakon osam mjeseci bili su u braku. Željeli su osnovati porodicu, no odlučili su pričekati dolazak tog raja na zemlji, kako bi svoju djecu mogli odgajati u savršenom svijetu. Dok su čekali njihov je dom postao utočište zlostavljanih i napuštenih mačaka.

  • Posao im je napredovao, dobro su zarađivali i zaposlili nove radnike, unajmili kuću preko puta, i uživali u druženjima i putovanjima s prijateljima koji su dijelili njihovu vjeru. No Marka je brinuo taj njihov ograničeni društveni život, osjećao se kao da je u nekom balonu.

    Nezadovoljstvo ga je na kraju dovelo i do sumnje u samu Kulu. Tada je načuo kako organizacija zataškava i skriva slučajeve pedofilije i zlostavljanja djece. No oni su na te optužbe uvijek odmahivali rukom i nazivali ih “lažima kojima upravljaju otpadnici”. Nekoliko godina nakon vjenčanja Mark je vidio sliku koja mu se urezala u sjećanje do kraja života. “Starješina me zlostavljao”, pisalo je na transparentu.

    Pomislio je kako nema šanse da je to laž, jer niko ne bi lagao o tako nečemu.  “Niko ne bi stajao ispred i držao takav znak da nije istinit. Sigurno govori istinu”, pomislio je. U godinama koje su uslijedile najave smaka svijeta mijenjali su još nekoliko puta, a Mark je to sve teže i teže prihvaćao. Krajem 2013. godine kada je zbog ekstremne reakcije na antibiotike bio prikovan za krevet nekoliko sedmica počeo je razmišljati o tom Armagedonu.

    U njega nije više vjerovao, a dok se sa 45 godina borio sa zdravstvenim problemima pitao se koliko će još vremena potrošiti unutar tog mjehurića? Ubrzo je shvatio da više ne može živjeti s tom fasadom, i nikada više nije otišao na ni jedan sastanak.

    Kimmy je nastavila a prijatelji iz zajednice nagovarali su je da napusti supruga.  “Govorili su mi da ne smijem zaboraviti da Jehovini svjedoci dolaze na prvom mjestu. I da ću kad tad morati donijeti odluku . Pokušavala sam smisliti kako ću i dalje ostati u zajednici a on ne”, razmišljala je.


    Zbog zdravlja Mark joj se priključio u večernjim šetnjama, i pričao joj kako je odustao od svoje želje da postane inženjer zbog Boga. Ona mu je rekla kako je sanjala da bude veterinarka ili ljekar. Rekla mu je i kako se bojala da će umrijeti za vrijeme smaka svijeta zato što ga je poljubila prije braka, a sada se bojala da je propustila šansu da bude majka.

    Puno su šetali i razgovarali, a Mark je u tom trenutku čitao i te tzv. zabranjene materijale i gledao na YouTubeu snimke i onih koji su govorili protiv Jehovinih svjedoka. Kimmy nije ništa o tome govorio, jer bi zbog toga mogla biti izopćena iz organizacije. Polako ju je počeo izlagati materijalima na koje je naišao, posebno onim dijelovima vezanima uz smak svijeta i poticanju članova da prodaju svoje domove i sve što posjeduju.

    No veliki okidač bilo je spominjanje Candace Conti.

  • Djeca na suđenju

    Danas 33-godišnjakinja, odrasla je kao članica Jehovinih svjedoka, koju su sa devet godina uparili sa muškarcem Jonathan Kendrickom za terenski posao. No umjesto da kucaju po vratima nevjernika, on ju je zatvorio iza vrata svog doma i zlostavljao. Kako kaže to je trajalo oko dvije godine.

    Godinama nakon što je napustila Svjedoke, saznala je da se nalazio u registru seksualnih prijestupnika, no kada se vratila u svoju bivšu organizaciju i to im rekla, oni su je upoznali sa pravilom o dva svjedoka. Kako su objašnjavali, bez priznanja, nijedan član organizacije ne može biti službeno optužen za grijeh bez dva vjerodostojna svjedoka koji su spremni potvrditi tu optužbu.

    Kritičari će reći kako su time Jehovini svjedoci postali raj za zlostavljače djece, koji bi rijetko priznavali zločine u prisustvu promatrača. I tako su joj rekli da bez tog drugog svjedoka ne mogu ništa učiniti. Odbili su i njen plan za otkrivanje zlostavljača unutra organizacije pa je odlučila tužiti i njih i Kendricka.

    Na suđenju su priznali da su znali da je u registru i prije nego su ih uparili za terensku službu. A 2012. godine porota joj je dodijelila 28 miliona dolara, najveću svotu za slučaj zlostavljanja protiv vjerske organizacije. Nakon žalbe svota je smanjena na manje od tri miliona, a Kendrick je uvijek negirao optužbe.

    Za razliku od drugih slučajeva koji su na sud izašli i ranije, Conti se nije nagodila pa je njezin slučaj izazvao veliku medijsku pažnju. Sličnih tužbi bilo je i nakon toga, a uz spomen tih “posebnih pisama u plavim omotnicama” iz 1997. godine, spominjala su se i ona iz 1989. godine u kojima je Kula stražara obeshrabrivala starije od prijavljivanja nepravdi građanskim vlastima.

    “Postoji vrijeme za tišinu. Nepravilna upotreba jezika od strane starješina može rezultirati ozbiljnim pravnim problemima za pojedinca, zajednicu, pa čak i za Društvo”, pisalo je u pismima.

    José Lopez imao je sedam godina kada ga je zlostavljao Gonzalo Campos, čovjek kojeg su mu preporučili kao mentora, uprkos tome što su znali da i on ima historiju zlostavljanja. Dječak je zlostavljanje prijavio majci, a ona odmah starješinama. Rekli su joj kako će to oni riješiti i da ne zove policiju.

    No Campos je nastavio napredovati i na kraju i sam postao starješina. 2010. godine pobjegao je u Meksiko i  kasnije u izjavi priznao da je zlostavljao Lopeza i neke druge dječake.  Tužba je podignuta 2012. godine, a advokat je zatražio da se  predaju svi dokumenti koji se odnose na Camposa i ostale poznate zlostavljače. U početku su to odbijali, no kasnije su priznali da su svi dokumenti skenirani i sačuvani u Microsoft SharePoint bazi podataka. Stručnjak je rekao kako bi ih oni mogli izvući sve u roku od dva dana, no nisu pristali.

  • Sudac je donio presudu po kojoj je Lopez trebao dobiti 13,5 miliona dolara, no nakon žalbe ta je presuda odbačena na temelju toga da ih je sudac trebao sankcionisati postupno. Postignuta je nagodba prošle godine, a iznos i dalje nije poznat. Isti advokat pokrenuo je pitanje te baze podataka u slučaju Campos 2016. godine, a sudac je Kulu kaznio sa 4000 dolara po danu, sve dok ih ne predaju.

    Iznos je narastao na dva miliona dolara prije zaključenja slučaja 2018. godine. Oni su ga u potpunosti podmirili.

    Identiteti zlostavljača i dalje nepoznati

    Koliko tačno takvih pedofila je imenovano u toj bazi i dalje ostaje nepoznato i zato je predmet špekulacija. 2002. godine spominjao se broj od 23.720 ljudi, a iako to nisu htjeli komentarisati, rekli su kako je znatno niži. Za vrijeme suđenja Lopezu njihov advokat procijenio je kako su dobili 775 plavih omotnica u razdoblju od 1997. do 2001. godine, no nije odgovorio na pitanje koliko ih je stiglo nakon toga. Po nekim statističkim procjenama spominje se broj, na području SAD-a, od 18.000.

    Zasada SAD nije poduzeo nikakvu akciju protiv Kule, no druge zemlje jesu. 2016. U Australiji je otkriveno da su zabilježili “ozbiljan neuspjeh” u zaštiti djece, pa tako i nisu prijavili oko 1000 navodnih počinitelja zlostavljanja i najmanje 1800 žrtava u zemlji od 50-ih godina prošlog stoljeća.

    U Holandiji su ih pozvali da pokrenu istragu o slučajevima zlostavljanja što su oni odbili. Kada je Mark 2014. godine s Kimmy podijelio sve sa suđenja Conti, počela je razmišljati. I krenula čitati transkripte suđenja.  “Bilo je to kao da mi se otvorilo nešto u glavi”, rekla je.

    Mark je znao da je i ona pretrpjela zlostavljanje, od ruke mentalno bolesne majke. No o tome nije puno pričala. Tada se počela otvarati. Pričala mu je kako ih je majka zatvarala u podrum gdje su danima bili bez hrane, a nuždu obavljali u kutiju. Držala ih je budnima po noći lupajući loncima i takve, i ujutro ih izgladnjele i neispavane poslala u školu. Zlostavljala je i njegovog oca, koji je radio po cijeli dan i nije bio svjestan šta se događa.

    “Tukla nas je na sve načine koje možete zamisliti. Vikala na nas, satima i satima psovala”, rekla je.  Bilo je tu i seksualnog zlostavljanja, o kojem Mark nije do tada znao. Poput mnogih zlostavljača plašila ih je okrutnošću prema životinjama, mačke je utapala u kadi, vješala njihove leševe na ventilator u njihovim sobama ili ih ugurala u staklenke pored kreveta.  “I zato ja uvijek pokušavam spasiti mačke, to je lako objašnjivo”, rekla je. Kad je imala 12 godina od starješina je zatražila pomoć. Rekli su joj da majku ne može prijaviti policiji, jer će “tako organizacija ispasti loša”, prisjeća se.

    Odgovarali su je od razgovora sa terapeutom, koji ih je mogao prijaviti.  Na kraju su ju pitali: “Ako vas majka na kraju ubije, bi li to moglo spriječiti Jehovine svjedoke da vas ne uskrsnu na Armagedonu?” “Naravno, odgovorila sam ne”, rekla je. “Rekli su mi odi doma i slušaj svoju majku”, prisjeća se. Ponovila je to još jednom sa 15 godina, nakon krštenja. Tada su joj poručili da im je potreban drugi svjedok prije intervencije. Ponudila je svog brata, no rekli su joj kako ne mogu prihvatiti njegovo svjedočenje jer nije kršten.

    “Bila je to moja riječ protiv njezine”, rekla je.  Godinama kasnije saznat će kako je njezin brat tim istim starješinama prijavio zlostavljanje.  Čula je Kimmy za to pravilo o dva svjedoka, no mislila je da se vezuje uz drugu zajednicu. No čitajući transkripte s novog suđenja, shvatila je da su godinama štitili zlostavljače djece. Ona i Mark napustili su organizaciju zauvijek.

    Javne objave

    Ubrzo su posljedice te odluke postale vidljive, zaposlenik je otišao, stanari se iselili usred noći, prijatelji su ih izbjegavali.

    Odnos Marka i njegovih roditelja se raspao, a u poslu mu nije baš najbolje išlo. Imali su nešto ušteđevine i ubrzo našli nove stanare, no u srednjim 40-im, bez fakultetske diplome ili životopisa, Marku nije baš bilo svejedno. Javio se Lloydu Evansu, britanskom aktivistu kojeg je gledao na YouTubeu i ispričao mu svoju priču. Ovaj mu je ubrzo odgovorio i predložio grupe u koje bi se trebao priključiti. Mark je uzeo drugo ime i postao John Redwood. Spojio se sa nizom bivših Jehovinih svjedoka i shvatio koliko su im iskustva slična. O svojima je počeo pisati na Facebooku i tako je imao osjećaj da nešto vrijedi.

    Zapanjila ih je odluka australske komisije koja je pokušala doći do svjedočanstava njihovog vladajućeg tijela, kojeg je činilo osmero muškaraca. Jedan od njih, Geoffrey Jackson, sasvim slučajno u to je vrijeme bio u Australiji, zbog bolesti oca. Kula stražara uspjela je izbjeći sudski poziv tvrdeći da je Upravno tijelo strogo savjetodavno i nije imalo nikakvu ulogu u kreiranju politike.

    Mark je zahvaljujući dokumentaciji koju je vrijedno arhivirao znao  da to nije tako. Poslao je kopiju priručnika organizacije Angusu Stewartu, glavnom advokatu u slučaju, i ovaj je ishodovao sudski poziv. Jackson je tako priznao da postoji “problem zlostavljanja djece unutar organizacije”. Rekao je i kako, u većini slučajeva, djeca koja iznesu takve optužbe, govore istinu.

    Mark je nastavio sa svojim radom i doprinosio i anti sajtu JWsurvey.org. Pozvan je 2017. godine da govori na konferenciji  o tom pitanju u Londonu, na kojoj je, između ostalih, bio i Lopezov advokat, te Michael Rezendes, novinar koji je nagrađen Pulitzerovom nagradom zbog istraga o seksualnom zlostavljanju u Katoličkoj crkvi. I prvi je puta upotrijebio svoje pravo ime, misleći kako ga zajednica u Baltimoreu neće čuti. Mark je tako spajao one koji su izašli iz zajednice, s novinarima i advokatima. Bio je ključ njihovog rada.  Krađa tajnih dokumenata Za onog člana koji je počeo sumnjati u njihove ideje kaže se da je “fizički unutra, mentalno vani”.

  • Jedan takav muškarac i njegova djevojka s ukradenim ključevima došli su do baze podataka i kopirali je. Ispočetka zato što su se sami htjeli uvjeriti u te dokaze. Bila su to pisma između starješina o grijesima njihovih članova. Bilo je tu svega, od krađa do žene koja je izopćena jer se poseksala sa svojim bivšim mužem koji joj je došao očistiti put tokom snježne oluje. No bilo je i optužbi za silovanje, nasilje, zlostavljanje i niz dijelova u kojima se tražila “posebna plava omotnica”. 12 pojedinaca osumnjičeno je za zlostavljanje. Kako nije znao šta će sa svim tim dokumentima, odlučio je poslati samo pet rečenica, informisao je Kulu da je službenik ministarstva priznao da je zlostavljao svoju ženu pet godina.

    Toliko ju je jako pretukao da je završila u bolnici. Za kaznu su ga maknuli s pozicije i ukinuli mu privilegije, poput brige za mikrofon tokom njihovih sastanaka. Nije se spominjala policija, ili koraci koji su se poduzeli za zaštitu žene. Svjedok koji se naziva Judas, zacrnio je imena i prezimena para, i njihove lokacije, ali ostavio datum. “Šokiralo me to pismo, htio sam vidjeti hoće li mi neko važan reći šta da s tim radim”, rekao je.

    Plan mu je uspio. Pismo je vidio Jason Wynne i poslao mu upozorenje da se izlaže pravnim problemima zbog objave tako osjetljivih dokumenata. Judas ga je zatražio savjet, pitao kako da im pristupi. Po Wynnovoj želji Mark je stupio u kontakt s njim. Judas mu je poslao dokumente i oni su odabrali slučaj s kojim su krenuli.

    Bila je to priča pisana u 33 pisma, na ukupno 69 stranica između lokalne zajednice i sjedišta. Jedna je kćer optužila oca da ju je zavezao i zlostavljao, a druga da ju je silovao devet godina. Navodno je jednu odveo u šumu i pokazao joj mjesto na koje će pokopati dijelove njezina tijela ako ikome kaže. Djevojka koja nije bila njegova kći rekla je da ju je silovao kada je imala četiri godine.

    U početku nisu napravili ništa, no 2003. godine nakon što je priznao da je zlostavljao jednu, isključili su ga. Vratili su ga nakon godine dana, jer je njegova kći koja ga je optužila da ju je silovao godinama, odbila odgovoriti na nova pitanja. Vršili su pritisak na njih da ne obavijeste civilne vlasti. Kako bi učvrstili svoj položaj i priče javili su se Ryanu McKnightu koji je pokrenuo FaithLeaks.org. Radili su s novinarom Gizmoda kako bi nezavisno potvrdili priče. Dokumenti su objavljeni 9. januara 2018. godine i na Gizmodu.

  • A onda su ih preuzeli i drugi mediji. Nakon mjesec dana kontaktirala ga je policija, obavijestila da su prijavili krađu tih dokumenata i tražili krivca. McKnight im je rekao da ne zna njegov identitet. Tražili su ga da ih poveže sa žrtvama. I dalje se prikupljaju dokazi, a istragu ne mogu potvrditi. No potvrdili su kako se i dalje traži kradljivac dokumenata.

    Povratak u zajednicu

    Šest mjeseci nakon objave Marka je nazvala majka s kojom nije razgovarao više od godine dana. Javila mu je da je ocu dijagnosticiran rak jednjaka a liječenje ne ide dobro, pa joj je potrebna pomoć, rekla mu je, iako nije očekivala puno. Marka je to povrijedilo, ne zbog njezinog mišljenja već zbog toga što mu niko iz zajednice nije javio da mu je otac bolestan. On i Kimmy počeli su im pomagati, a o vjeri nisu razgovarali. Ponovno su postali bliski.

    U januaru ove godine otac je umro. Tri sedmice nakon očeve smrti Mark je sjedio u toj dvorani koju je posjećivao kao dijete. Na njihovo iznenađenje još ih nisu u potpunosti izopćili ali nisu znali šta mogu očekivati. Bili su glasni kritičari i nisu skrivali svoj identitet.

    Nepisano pravilo među Svjedocima kaže kako je sprovod na neki način zona primirja. Većinom su ih dočekali s blagošću a njima je bilo drago što vide stare prijatelje.  Najavio je kako će nastaviti s objavama i kako će one dokumente koji opisuju ozbiljne zločine poslati relevantnim službama.

    Prisjetio se slike koja je prikazana na sprovodu, krštenja njegovih roditelja i kako su se oni priključili Jehovinim svjedocima nakon što ih je jedan par uvjerio da se približava smak svijeta.  “Morate zapamtiti da su i njih nagovorili na ovo”, poručio je. (Express.hr)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje