U trenutku o kome ću vam govoriti imala sam 31 godinu, bila sam u sretnom braku, mama tri dječaka i radila sam na razvijanju sopstvenog posla.
Moja beba bila je stara oko četiri mjeseca kada sam primjetila veliku izraslinu na desnoj dojci. U prvi mah sam bila zabrinuta, ali sam pretpostavila da je u pitanju zapušena mlečna žlezda ili infekcija koja će proći sama od sebe, pa sam otpisala odlazak kod ljekara, počinje priču o svojoj borbi sa kancerom dojke Rebecca iz Ajdaha, a njenu priču prenosimo u cjelosti.
U narednih par nedjelja je izraslina počela da raste i pojavilo se crvenilo na koži. Tada sam shvatila da je vrijeme za ljekara i odlučila sam se za termografiju, neinvanzivnu alternativu mamografu i biopsiji. Termograf mi je rekao da je sve u redu i da se vratim za šest mjeseci na kontrolni pregled.
View this post on Instagram
Vrijeme je prolazilo, a stanje na mojoj dojci bilo je sve gore. Znala sam da nešto nije u redu, pa sam se obratila svom ginekologu. I ona me je uvjeravala da ne deluje kao da je u pitanju kancer, već začepljena žlezda. “Idi kući, gledaj da dojiš dijete na desnoj dojci, masiraj je i stavljaj tople obloge”, posavjetovali su me.
Nisam bila zadovoljna time pa sam riješila da odem na biopsiju.
Posle biopsije, stigle su vijesti, i to na dan kada je trebalo da se preselimo u drugu državu. Imam rak dojke. Uslijedila je teška borba, a moje tijelo nije dobro reagovalo na terapije. Pokušavala sam, naime, da se liječim prirodnim putem. Kada sam otišla na dodatne pretrage, ispostavilo se da se kancer proširio na stomak, kičmu, karlicu i jetru. Rečeno mi je da je kancer previše uznapredovao i da sada nema tretmana koji bi mi pomogao.
View this post on Instagram
Muž i ja smo odbili da u to povjerujemo. Dan prije nego što nam je to rečeno, moj suprug čuo se sa svojim klijentom sa kojim nije bio u kontaktu više od godinu dana. Ispostavilo se da je najbolji prijatelj tog klijenta glavni hirurg onkologije na klinici u Oregonu. To je bilo samo jedno u nizu čuda koja su uslijedila. Zakazao mi je pregled već te nedjelje.
Ja sam već bila tako bolesna i slaba da nisam mogla ni da ustanem bez pomoći. Nisam mogla ni u toalet jer su mi skoro svi organi otkazali. Samo sam ležala u strašnim bolovima. Sjećam se da me je muž pogledao i pitao me:
View this post on Instagram
– Misliš li da umireš?
– Ne znam, možda – odgovorila sam.
Svakako sam se osjećala kao da umirem. Sada mi je jasno da i jesam umirala.
Na pregledu u Oregonu, ljekar mi je ponudio jedan tretman za koji nije bio siguran da će upaliti.
– Bez ovog tretmana, poživjećete još najviše dvije nedelje, tako da predlažem da svakako probamo – rekao mi je i naravno da sam pristala.
Ostatak vremena koje nisam provodila na tretmanu, provodila sam u kući. Morali smo da nabavimo pravi bolnički krevet za mene i tu sam provodila dane. Bila sam ljubomorna na ljude koji mogu samo da ustanu i odu do toaleta, ili do radnje. Nisam mogla da držim ni svoju bebu, niti da spremim za školu starije sinove. Od mame koja može sve postala sam mama kojoj moraju da pomažu. To mi je teško padalo. Davala sam sve od sebe da ozdravim. Sjećam se kako bih puzala do dvorišta i ležala na travi da uhvatim malo sunca.
Tretman je radio jer uskoro sam počela da se osjećam bolje, a par mjeseci kasnije, funkcionisala sam kao prije dijagnoze. Bilo je to čudo.
View this post on Instagram
Voljela bih da mogu da kažem da je to kraj moje priče, ali nije. Prošlog aprila, nakon što smo se vratili sa puta, nedjelju dana me je mučila konstantna glavobolja, što je čudno jer glavobolju nemam skoro pa nikad. Našli su mi više od 50 lezija na mozgu. Ta zvijer je i dalje pokušavala da me uništi. Riješena da pobijedim, odmah sam se upustila u borbu. Prošla sam kroz 14 tretmana radijacije, znajući da će sve biti dobro.
I, gdje sam sada?
View this post on Instagram
Za početak, osjećam se fantastično. Mogu sve i radim sve. Izlazim sa društvom, igram se sa djecom, radim, kuham, putujem. Budim se i liježem neizmjerno zahvalna za ovu priliku. Mogla sam vrlo lako da danas ne budem ovdje. Osjećala sam da sam na ivici smrti. Zahvalna sam zapadnoj medicini. A nedavno sam saznala da je rak u remisji već godinu dana. Na mozgu su mi ostale samo četiri lezije, a i one će uskoro zacijeliti.
Kada sam počela sa tretmanom, radila sam hemoterapiju i imunoterapiju na svake tri nedjelje. Trebalo je da prođem šest tretmana hemoterapije, ali mogla sam da podnesem samo tri. I sada shvatam, ne postoji “pravi i jedini” način da ozdravite. I ne uzimajte zdravo za gotovo svoje zdravlje niti svoj dragocjeni život. (Blic.rs)
