Maja Gasal-Vražalica, zastupnica u Parlamentu BiH, bivša je uposlenica Bosna sema International school Ilidža, škole koju je pohađao tragično stradali dječak Mahir Rakovac. Na svom Facebook profilu objavila je post koji prenosimo u cjelosti.

Ovim putem izražavam svoju duboku sućut obitelji ubijenog Mahira Rakovca i izvinjavam se što to tek sad činim.

Već duže vrijeme razmišljam kako početi i šta reći nakon tragičnog okončanja jednog mladog, nevinog života. Gledam svoje sedmogodišnje dijete i pomislim na Alisu, obuzme me jeza i strah, gorčina i gnjev. Unutarnji glas mi ne da da spavam, Mahira osjetim tu negdje pored sebe. Nijemo sjedi i gleda me, nijem je baš kao što smo svi mi nijemi već dugi niz godina. Mahira je ubio sistem, a svi mi smo dio sistema.

Negdje u septembru 2013. godine počinjem raditi kao profesorica njemačkog jezika u Bosna sema International school Ilidža, sa vrlo malo radnog iskustva kao profesorica, jer nisam baš imala prilike raditi u školi, osim povremenih zamjena kolegica u nekim javnim školama na području kantona Sarajevo.

Bila sam presretna što sam konačno dobila priliku za radom u školi i zahvalna što nakon bezbroj poslanih aplikacija za posao, jedna škola se ipak pozitivno oglasila.

Vrlo brzo ću zažaliti što mi je tog petka u večernjim satima zazvonio telefon i što me je muški glas obavijestio da se Uprava International schoola odlučila baš za mene.

U Bosna semi sam radila do februara 2014. godine i za vrijeme mog rada nije bilo saznanja niti naznaka da se u toj školi odvijaju najstrašnije devijacije našeg društva, međuvršnjačko nasilje koje možemo vidjeti u filmovima, za koje smo ubijeđeni da se dešavaju tamo negdje, daleko od nas.

Za vrijeme koje ću provesti kao profesorica njemačkog jezika u toj privatnoj obrazovnoj instituciji na teritoriji Bosne i Hercegovine ću za vrlo kratko vrijeme osjetiti na vlastitoj koži sve ono čega sam se užasavala, sve ono od čega sam bježala, što sam kao osoba osuđivala, a sada direktno doživljavala.

Tačno je da smo mi kao bosanskohercegovački profesori/ice u podređenijem položaju u odnosu na turske profesore/ice, sa kojima se sporazumijevate više mimikom, odnosno nogama i rukama negoli na engleskom jeziku. Tačno je i to da nas se tretira kao smeće, i da smo prinuđeni da nas tretiraju tako, jer nam se vrlo malo mogućnosti nudi za neko novo zaposlenje, a i mi smo ljudi, i mi imamo obitelj i djecu koju trebamo izdržavati, račune koje moramo plaćati. Sa svim dežurstvima, časovima u osnovnoj i srednjoj školi imala sam i preko norme koja je propisana za njemački jezik, ali je plata bila obračunavana na samo njima poznat način. Svi smo dobivali na račun 680,00KM, a ostalo nam je isplaćivano u kešu kod nekog čike, a platnu listu ste mogli vidjeti samo u snovima. Iz nekih kuloara pak čujete da netko za istu normu i isti rad ima veću platu, pa počnete da se pitate kako to. Onda saznate da je ključ svega PETAK.

Petkom muškarci idu na džumu, a žene u neku prostoriju da čitaju knjige, jedu, piju kafu i druže se. Neka profesorica iz Turske vodi evidenciju prisustva i onda se i to prisustvo obračunava. Mene naravno kao Maju nikad nitko nije ni pozvao na to druženje, ja kao Bosanka i Hercegovka na teritoriji moje države treba da sama sebi nađem zanimaciju kako ću provesti to vrijeme diskriminacije u mojoj vlastitoj državi.

Počinjete da se pitate, tko im dade dozvolu, licencu? Zašto nikad ne dolazi nikakva inspekcija? Zar nije čudno financijskoj, odnosno radnoj inspekciji da svi dobivamo istu platu preko računa? Zašto nisam mogla kao svako normalno biće otići na operaciju sa svojim sinom bez dodatnog stresa, jer mi knjižica nije ovjerena zbog neuplaćivanih doprinosa, a službenik u Zavodu mi je rekao da ne može ovjeriti knjižicu, jer je Bosna sema na „crnoj” listi zbog neuplaćenih doprinosa. Kako službenik zna, a nijedna inspekcija ne zna? Ali sve bivaju samo pitanja koja struje vašom glavom ili ih pak tu i tamo razmijenite sa nekim.

Tačno je da su učenici/ce u školskim uniformamam, ali i ona je itekako odavala moć pojedinih. Prepoznajete ih po bijesnim smart phones koje vade na času i njima upravljaju vašim časom, tako što gase uređaje preko kojih profesor pokušava realizirati čas. Ali, ne bivaju sankcionirani, samo im se najavi neka racija mobitela od koje oni problijede, jer bez svog najnovijeg Samsung galaxija ne mogu ni sekunde. Prepoznaju se i po autima kojima dolaze ili pak bivaju dovezeni u školu, prepoznaju se i po tome što su neki stipendisti, a neki plaćaju školarinu i preko 6000,00KM.

Konstantno sam se pitala tko su ti roditelji koji svoju djecu šalju u jednu ovakvu školu, koja nudi puno manje nego li bilo koja javna ustanova i još plaćaju silne pare?

Ubrzo sam dala otkaz i pobjegla glavom bez obzira. Previše boli i previše vas izjeda što morate pognute glave u svojoj državi dolaziti na posao i trčati za svojom platom, što ste ograničeni u svom radu, jer imaju posebna pravila za svakog od nas, a učenik/ica je uvijek u pravu. Kada i pitate za platu dobijete odgovor inshAllah, pa se vi nosite s tim odgovorom kako umijete i znate i objasnite ga svom djetetu kad dođete kući.

Vijest o ubojstvu Mahira Rakovca me je jako potresla, savjest me grize I ne da mi da spavam. Poznavala sam Mahira, nažalost vrlo kratko. Grize me savjest, jer sebi postavljam pitanje: da li sam ja kao neka uposlenica te škole mogla spriječiti Mahirovo ubojstvo, tako što sam trebala odmah otići nadležnim institucijama I organima I progovoriti o nelegalnim radnjama ove privatne obrazovne institucije na teritoriji Bosne I Hercegovine? Da li bi dolazak neke inspekcije u ovu školu mogla dovesti do zatvaranje ove privatne obrazovne institucije na teritoriji Bosne I Hercegovine, pa samim time i spasiti Mahirov život?

Zbog nepovjerenja u sistem koji je ubio Mahira nisam učinila ništa, samo sam otišla, samo sam pobjegla. Sjećam se emisije u kojoj je gdin. Kaplan progovorio, sjećam se kako sam bila sretna što netko priča o tome i što je bilo medija koji je to htio prenijeti. Nadala sam se da će se poslije toga desiti nešto, da će netko od nadležnih pokucati na vrata škole, ali nažalost već treći dan više nitko nije pričao o tome, a ni na vrata škole nitko nije pokucao.

Kao netko tko je radio u toj instituciji osjećam svaku moralnu i društvenu odgovornost da progovorim o tome. Obitelji ubijenog Mahira se stavljam na raspolaganje za svaki vid pomoći i podrške, kao i svim istražnim organima, ukoliko smatraju da im neke od informacija mogu pomoći u rasvijetljavanju događaja koji su doveli do smrti Mahira Rakovca.

Žao mi je što smo zakazali kao društvo, što ubijamo svoju djecu, žao mi je što sam odustala od inicijative koju sam htjela pokrenuti u Skupštini KS preko svojih kolega/ica zastupnika/ica, a koja je sadržavala sve ovo gore navedeno i još puno toga.

Mahire, iskreno mi je žao.

(Oslobodjenje.ba)