Za neke put spasa, za neke put smrti na kojem su hiljade Srebreničana u pokušaju prelaska do slobodne teritorije izgubile živote u julu 1995. godine, i danas, nakon više od dvije decenije budi teške uspomene preživjelima.

Strahote koje su preživjeli danas prenose mlađim generacijama, pričaju o ubijanju i zasjedama koje su morali proći da dođu do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja.

Enver Šečić (47) jedan je od njih. U julu 1995. godine imao je samo 21 godinu. U razgovoru za Anadolu Agency (AA) prisjetio se tih vrelih julskih dana u Srebrenici, haosa koji je vladao među stanovnicima.

“U tom momentu je bio opšti haos da čovjek nije mogao da shvati šta se dešava, odakle nas napadaju neprijateljski vojnici. U gradu je bila opšta pometnja, ljudi nisu znali gdje se kreću. Jedni su išli prema Potočarima, jedni u šumu…”, prisjetio se Šečić dešavanja u Srebrenici u julu 1995. godine.

Kako je kazao, i on je bio jedan od hiljada muškaraca i dječaka koji su odlučili da do slobodne teritorije – Kladnja ili Tuzle, dođu preko šume.

“Nismo znali put, jedni su govorili da imaju vodiči, drugi da ima ovo ili ono. U masi se govorilo da idemo prema Šušnjarima. Niko nije mogao da tačno zna broj ljudi koji je tada bio kod benzinske pumpe (na ulazu u grad). Ljudi su tražili izlaz jer se vidjelo da Srebrenica pada. Četnici su već ušli u grad”, ispričao je Šečić za AA.

Prema njegovim riječima, tražili su samo način da dođu do Šušnjara, mjesto odakle su hiljade muškaraca krenuli prema slobodnoj teritoriji.

“Došli smo do tog mjesta, to je bio kao sabirni centar odakle će kolona krenuti prema Tuzli. Pozvao sam da sa nama krenu i moj šurak i punac. Punac je tada imao oko 56 godina, a šurak je bio dijete od 15-tak godina. Znam da smo krenuli nekad u noći”, kazao je Šečić.

Tokom proboja do slobodne teritorije bilo je mnogo teških trenutaka, to je bila velika borba za opstanak.

“U toku noći sam prošao zloglasnu Bukvu. Međutim, u jednom dijelu puta me je vidio jedan komšija koji mi je rekao da mi je punac teško ranjen, a da je šurak poginuo. Tada sam se vratio prema Bukvi. To mi je bio jedan od najtežih trenutaka. Kada sam došao tamo vidio sam na hiljade mrtvih ljudi. Tada sam sebi reka, gotovo je, odavde niko živ neće izaći. To je bio jedan od mojih najtežih trenutaka u tih sedam dana. Poslije toga nisam osjećao ni glad ni žeđ. Iz Srebrenice sam krenuo sa 80-tak kilograma, a u Tuzlu sam došao sa 51”, ispričao je Šečić.

Kako je kazao, tokom sedam dana na “putu spasa” imali su nekoliko zasjeda.

“To su bile zasjede koje sam hvala Bogu preživio. Nažalost, mnogi moji drugovi i komšije nisu uspjeli”, rekao je Šečić.

Do slobodne teritorije je došao sedmi dan.

“Bio sam u onoj prvoj grupi od oko 3.000 ljudi. Imao sam sreću da pređem taj sedmi dan”, poručio je Šečić.

Danas, nakon 26 godina, ponovo prolazi trasom kojom se kretao u julu 1995.

“Kada se bliži dženaza i 11. juli svima nama kojim smo preživjeli je teško. Mi živimo s tim, ne znam samo koliko ćemo se još moći nositi s tim. Ljudi koji su preživjeli sve ovo danas umiru, završavaju na psihijatrijskim bolnicama, na liječenjima… Čovjek živi, pokušava pričati i govoriti da se ovdje dogodio genocid ali i mi, koji smo preživjeli, smo na izmaku snage”, dodao je Šečić.