Reisu-l-ulema IZ-a u BiH dr. Husein ef. Kavazović dobio je nedavno neobičan dar. Primjerak Kur’ana, u prevodu Derviša ef. Korkuta, pisan bosančicom, čiji je autor Sarajlija Muhamed Hajdarević (rođen 1967.), bivši diplomata, publicista, autor knjiga (“Enciklopedijski rječnik diplomacije i međunarodnih odnosa”, “Ka totalnom ratu: putovanje u središte novog američkog stoljeća” i “Međunarodna zajednica: Slučaj BiH”).

– Vrhovni poglavar IZ-a je svjestan i svojih nacionalnih korijena i bitnosti poznavanja naše historije, pa i predislamske tradicije, koju je jako važno znati da bi se razumjelo zbog čega je ovako velik broj muslimana u BiH, govori Hajdarević za kojeg je bosančica dio njegove višegodišnje preokupacije autohtonim bosanskohercegovačkim naslijeđem.

Bosanskim o bosančici

– Konkretan povod je bila 555. godišnjica početka prelaska dobrih Bošnjana na islam. Kada kažem dobrih Bošnjana, u modernoj terminologiji to može biti ekvivalent onome što danas malo rogobatno nazivamo Bosancima i Hercegovcima, kaže Hajdarević, podsjećajući na to da se prelazak desio “zbog pritiska da se istrijebi bosanska hereza”, ali i zato što se mislilo da će ih turska sila spasiti daljih poniženja i progona.

Radeći na transkripciji kur’anskog teksta, ispalo je da taj njegov prepis ima ni manje ni više nego 555 stranica.

– Jednostavno se tako desilo, kaže Hajdarević, kojeg je oduvijek zanimala politička historija, a u tom segmentu i nedovoljno istražena oblast srednjovjekovnih odnosa u BiH. Nije onda čudno što se intenzivno bavio bosančicom, za njega, pored stećaka, najkarakterističnijim simbolom naše samosvjesnosti i osobenosti.

– Jevreji su nakon 1948. godine ponovo oživili hebrejski jezik i pismo za koje se smatralo da je već izumrlo, zato da bi potvrdili svoju nacionalnu pripadnost, kaže Hajdarević, a to je napisao i u rukopisu za knjigu koja tek treba da bude štampana (Bosanskim o bosančici), gdje navodi i to da je naziv bosančica 1861. godine koristio hrvatski filolog Fran Kurelac (1811-1874), “koji nepogrešivo identificira pravo porijeklo našega pisma deplasirajući time u potpunosti sve pokušaje svojatanja i istočnih i zapadnih nam susjeda”.

– No, do danas nisu prestali pokušaji naše minimizacije, prisvajanja naše kulturne i istorijske tradicije, naše kulture, to da se nešto svede pod ovo ili ono, a nikako da mu se da ime, kaže Hajdarević, koji je bosančicu i malo izmijenio da bi bila iskorištena kao standardno moderno pismo BiH.

– Bosančica je i ovjera našeg postojanja, našeg historijskog, kulturološkog kontinuiteta, dokaz da ovdje ne živi narod koji je dojahao s nekim osvajačima i sabljom preuzeo čitavu državu i regiju, nego da je to autohtoni narod s predislamskim korijenima i tradicijom, govori Hajdarević, naglašavajući da bi Kur’an na bosančici mogao pročitati svako ko ima 15, 20 minuta za obuku. Na kraju prepisa dao je tabelu s uporednim prikazom slova bosančice, latinice i ćirilice.

– Zbog čega reformirana bosanska azbuka? Bili su neki glasovi, dvoglasi, kojih danas nema. U Povelji bana Kulina se oni na različitim mjestima različito izgovaraju, što stvara strašnu konfuziju. Izbacio sam anahrone znakove, kaže Muhamed Hajdarević, podsjećajući na Ćiru Truhelku, koji je 1889. godine tvrdio da bosančica nikada nije imala svoj standard, da to pismo nije narod u školi učio, nije škola nad njim bdjela, “već je i pismo kao i narodna pjesma, narodna priča, prelazilo predajom od oca na sina, s koljena na koljeno, pa kao što se uslijed te predaje spoljašnji oblik narodne pjesme mijenjao, tako je bilo i kod pisma”.

– Zbog silnih znakova, objašnjava dalje Hajdarević, postalo je toliko rogobatno, neupotrebljivo, pa ga je bilo potrebno pročistiti. Neki iz struke su stavili primjedbe koje sam ja prihvatio, ističe sagovornik, koji je za popularizaciju bosančice dobio, tvrdi, veliku podršku.

Smušena politika

To što živimo u vremenu u kojem, dok on govori o vraćanju bosančice, ni bosanski nije priznat u cijeloj BiH, Hajdarević objašnjava rezultatom smušene tzv. probosanske politike u kojoj on ne vidi puno probosanskog.

– Vidim neke interesno vezane klanove bez dovoljno nacionalne svijesti. Evo, da je imaju, ne bi se dešavalo da Turska agencija za obnovu i razvoj (TIKA) uz podršku upravo tih krugova finansira rekonstrukciju kulturno-historijskih spomenika nastalih iz perioda kada su Osmanlije vladale ovim krajevima. Uredu je to, ali zašto ne obnavljaju i objekte koje su oni napravili ruinama, uništivši time i bitne tragove naše nacionalne svijesti, kulture, običaja… Pogubno je reći da naša istorija počinje od El-Fatiha, to je katastrofalna greška kojoj bi Milošević i Tuđman, da su živi, aplaudirali. Svođenje Bošnjana na vjersku skupinu ravno je samoubistvu. Da parafraziram jednog autora: “Ako želite najefikasniji način da se uništi nacija, to je pričanje ili iskrivljavanje njegovog vlastitog razumijevanja istorije. Kada se uspije u tome, taj je narod politički mrtav”, ističe Hajdarević koji, na našu primjedbu da je vraćanje bosančice u školske programe svojevrsna utopija, kaže: “Ovim pismom su, kako kaže Truhelka, pisali i katolici i pravoslavni i muhamedanci, ovo je pismo Bošnjana sve tri konfesije i onih koji se ne žele izjašnjavati ni ovako ni onako, to je jednostavno staro bosansko pismo koje zaslužuje svoje mjesto pod sunce. Ne želim nikome ništa nametati. Znam šta jesam, a nemam potrebu bilo kome šta dokazivati. Izvolite, ko neće, ne mora.” (Edina Kamenica | Oslobođenje)