Prosječna mjesečna isplaćena neto plata u Bosni i Hercegovini u junu iznosila je 997 maraka i nominalno je viša za 0,9 posto u odnosu na decembar 2020. godine, te viša za 4,4 posto u odnosu na juni prošle godine.
Najniža prosječna neto plata od 583 KM bila je u djelatnosti pružanja smještaja, te pripremi i usluživanju hrane, u administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima iznosila je 684 KM, dok je prosječna neto plata u građevinarstvu iznosila 695 KM.
Najveću zaradu u junu imali su zaposleni u finansijskim i djelatnostima osiguranja 1.735 KM, u proizvodnji i snabdijevanju električnom energijom, plinom, parom i klimatizaciji prosječna neto plata iznosila je 1.538 KM, a u informacijama i komunikacijama 1.434 KM, podaci su Agencija za statistiku BiH.
I dok raste plata, raste i sindikalna potrošačka korpa.
U istom mjesecu, junu, sindikalna potrošačka korpa koju je Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine izračunao iznosila je 2.042,34 KM i prosječnom platom je bila pokrivena 48,47%.
Međutim potrošačka korpa raste puno brže nego prosječna plata.
Poređenja radi prije 12 godina- 2009. godine prosječna plata je prema podacima Agencije za statistiku BiH bila 790 KM dok je u istom tom periodu potrošačka korpa bila 1.396 KM. To znači da je do juna mjeseca ove godine plata porasla za 207 KM, a potročačka trostruku više, za 648 KM.
Sada, prosječna plata prema Agenciji za statistiku iznosi 969 KM, dok je prema podacima Saveza sindikata BiH potrošačka korpa iznosila 2.044,23 KM.
Pa tako dok će se političari rado pohvaliti da je plata u ovom posmatranom porasla za 179 marka, znajte da je u u istom tom periodu potrošačka korpa porasla za puno više 641,51 KM.
Međutim i ovi porazni podaci o puno većem rastu troškova života od rasta plata, su uljepšana stvarnost kada sve ovo uporedite sa činjenicom da većina radnika, oko 40 posto zaposlenih prima platu manju do 600 KM! I kada se zna da je u situaciji sa korona krizom mnogo radnika ostalo bez posla ili su im primanja smanjena,
Buka je komentar potražila od ekonomiste Faruka Hadžića.
Evidentno je, kaže, da troškovi života svakodnevno rastu, a više je razloga za tako nešto od povećanja poreskih opterećenja, koja se onda lančano prenose i na cijene raznih proizvoda i usluga, pa do rasta energenata i sirovina. To samo po sebi i ne bi bilo problem da u istom ili većem obimu rastu plate. One, pojašnjava naš sagovornik, nominalno rastu u nekom omjeru, tako da radnici i građani imaju iluziju rasta plata, ali realno su plate manje, zbog mnogo većih troškova života. Najbolji primjer su, ističe Hadžić, akcize koje su povećane prije četiri godine:
“Akcize su imale efekt kao da je stopa PDV-a povećana za 1%. Njihovo povećanje je dovelo do rasta cijena goriva, prevoza, pa i grijanja, a u drugoj fazi hrane i poljoprivrednih proizvoda. Poslodavci opterećeni visokim poreskim opterećenjima i iseljavanjem radne snage ne mogu preko neke granice povećati plate, tako da smo faktički zakovani kada je u pitanju značajnije povećanje plata radnika. Zbog toga dosta ljudi i napušta državu, jer ne mogu sa ovim platama, a rastućim troškovima života pokriti osnovne troškove. Onda se dešava da gotovo cjelokupnu platu radnik u BiH potroši na hranu, za razliku od radnika u Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji, gdje se za platu odvaja mnogo manji dio”.
