Sindikat solidarnosti Tuzla uputio je danas medijima saopštenje, kao odgovor na kako kažu brojne reakcije koje su na njihovu adresu upućene nakon prvomajskih protesta.

Saopćenje koje je potpisao predsjednik Sindikata solidarnosti Sakib Kopić, prenosimo u cjelosti:

„Bili smo potpuno svjesni činjenice, da će naš prvomajski performans izazvati salvu različitih komentara, od potpunog odobravanja šireg javnog mnjenja, pa do osporavanja, kritika, pa i uvreda i prijetnji adresiranih na naš sindikat, od strane izvršne i zakonodavne vlasti. Htjeli smo tim potezom na jedan satiričan način direktno šicati u ponos, u dostojanstvo, pa i u onu makar malu trunčicu morala, koja je nadamo se ostala kod naših političkih močnika, koji su koristili, ili će pak tek koristiti, to po nama jako bezobrazno, nemoralno i nehumano pravo na tkz „bijeli hljeb“. Da se kojim slučajem bar neko od predstavnika bilo zakonodavne ili izvršne vlasti dosjetio, da na sličan način za prvomajske praznike obraduje i usreći pojedinca, ili pak jednu kompletnu porodicu u stanju socijalne potrebe, mi bi takvu gestu zdušno prihvatili, pozdravili i pohvalili, no na takvo što ćemo izgleda još morati pričekati. S toga se otvoreno i s pravom pitamo, zašto bi se naši političari morali razlikovati i po tome od običnih radnika, koji kada dobiju otkaz u preduzeću,nakon prijave na berzi rada, ostvaruju pravo na materijalno zbrinjavanje u maksimalnom trajanju od 2 godine,za šta mjesečno dobijaju 40% prosječne plaće FBiH, zašto se to isto pravilo po isteku mandata ne bi moglo odnositi i na naše političke močnike,po čemu su to oni bitniji, bolji i važniji od nas običnih građana. Tačno je da je tzv „bijeli hljeb“ u našem kantonu ukinut još prošle godine ,odmah nakon februarskih demonstracija, ali je isto tako tačno i to, da je ukinut tek nakon strahovitog pritiska javnosti, a ne vlastitom voljom, željom i htjenjem naših političkih močnika. Apsolutno su netačne tvrdnje, kako mi kod vlasti stalno insistiramo na dodjeli jednokratne novčane pomoći našim radnicima i članovima, već su naprotiv sva naša nastojanja i težnje uvjek usmjerene ka jednom jedinom cilju, pokretanju proizvodnje u onim privrednim društvima u kojima je to objektivno moguće, za šta Vlada TK u ovom sazivu nema niti sluha, niti volje, niti želje i kapaciteta, i naravno niti onog najbitnijeg, novca, bez koga je nemoguće popraviti krvnu sliku privrede ovog kantona. Naravno imat ćemo povjerenja u aktualnu vlast u našem kantonu tek onda kada konačno počnu rješavati probleme, koji se svakog dana, zahvaljujući njihovom neradu i nebrizi sve više i više usložnjavaju. Vjerovat ćemo im kada i pod prijetnjom prinudnog privođenja, dovedu Naila Zatovića za pregovarački sto, kako bi se konačno rješilo pitanje radničkih potraživanja u Poliolchemu, te kada primoraju firmu Organika BiH, čiji je on direktor, da u njihovoj režiji i o njihovom trošku, uklone sve opasne materije koje se nalaze u krugu Poliolchema, a koje su potencijalna prijetnja i opasnost po zdravlje građana Tuzle i okoline. Vjerovat ćemo im kada na račun Guminga uplate već dogovoren iznos, kako bi se ponovnim otvaranjem stečajnog postupka prodala preostala imovina, i time svim radnicima povezao staž, s tim što bi Vladi nakon prodaje bila vraćena finasijska pozajmica. Vjerovat ćemo im kada na novootvoreni račun privrednog društva „Konjuh“, nakon odobravanja programa finansijske konsolidacije, uplate obećana sredstva, kako bi proizvodnja u tom društvu konačno krenula uzlaznom putanjom. Vjerovat ćemo im kada pokrenu proizvodnju u Livnici čelika, za šta su, uz malu finansijsku injekciju vlade stvorene sve pretpostavke. Vjerovat ćemo im kada radnicima TTU-a, a preko menadžmenta koga oni biraju i postavljaju, obezbjede dovoljno posla za kontinuiran rad i redovnu isplatu plaća, kada radnicima Dite u „stečaju“, pomognu u pronalaženju strateškog partnera, kako bi sačuvali našu jedinu fabriku deterdženata, kada radnicima Aide povežu sav radni staž, i isplate sva zaostala potraživanja, bez bilo kakvih prijetnji i ucjena, kojima vlast sve češće pribjegava,k ada se uz pomoć sudskih organa konačno raskine privatizacijski ugovor o prodaji Hotela Tuzla, slovenačkoj firmi Ram Invest, kada se radnicima Tuzla Kvarca omogući potpisivanje novog koncesionog ugovora, kako ne bi morali i pjesak, kojeg imamo u izobilju, uvoziti iz Srbije, kada radnicima Gredelja iz Dobošnice bude omogućeno da se opravka i remont šinskih vozila vrše u Dobošnici, a ne u Srbiji, kao što je danas slučaj, kada radnicima Borca iz Banovića, uz pomoć Fderalne Vlade, bude uvezan radni staž, čime bi 20 njihovih radnika steklo pravo na odlazak u zasluženu mirovinu, kada radnicima gračaničkih preduzeća: „Koka produkt“, Zemljoradničkoj zadruzi „Kooperativa“, “Grafopaku“ i „Iplastu“ povežu radni staž i isplate im sva njihova potraživanja, i kada konačno nakon 10 punih godina čekanja, uvežu staž za 209 radnika Polihema, jer se sredstva za tu namjenu nalaze na računu Polihema, pa bi Vlada samo trebala zatražiti povrat tih sredstava, čime bi 30 radnika steklo pravo na zasluženu mirovinu.
Naravno, svi navedeni zahtjevi su odmah po stupanju na dužnost predočeni vladinim zvaničnicima, no na našu žalost, niti jedan od pomenutih problema do danas nije rješen, a rok od 100 dana vladi ubrzo ističe, i oni su toga svjesni, pa ih je uhvatila panika i strah, i to ne strah za vlastitu bezbjednost, već strah od gubitka njima tako dragih i milih fotelja. U obračunu sa Sindikatom Solidarnosti, vlasti su našle potporu i podršku u dobro plaćenim čelnicima boračkih organizacija, u čije ime je saopštenje potpisao Predsjednik Šahović Faruk. No zaboravlja ratni moralista Šahović činjenicu, da nije samo porodica Šahović branila i odbranila ovu državu, zaboravlja da je preko 70% članova ovog sindikata aktivno učestvovalo u odbrani naše zemlje od agresije, a da su danas ti isti borci praktički na ulici, bez bilo kakvih primanja prepušteni sami sebi, ostavljeni i zaboravljenji i od vlasti i od boračkih udruženja, koja su se pomenutim sapštenjem faktički deklarisala i svrstala u red poslušnika i glasnogovornika.“