Na redakcijski e-mail: tuzlanski.ba@gmail.com stiglo na je pismo Ljubice Bijelić iz Dervente koja je zbog poplava bila prinuđena u Tuzli provesti pet dana. Pismo Ljubice prenosimo u u cijelosti…
Poplave o kojima se ovih dana najviše razgovara nanijele su nesagledive posljedice i probleme koji će nas pratiti dugo godina.
U moru teških i crnih priča koje su proistekle iz poplava koje su zadesile ovo područje, htjela bih da ispričam jednu lijepu, ljudsku, i nadasve humanu priču.
Vraćajući se iz posjete sinu u Švedskoj sletjela sam na tuzlanski aerodrom i tu saznala da zbog poplava ne mnogu nastaviti put kući u Derventu. Taksista me je prevezao od aerodroma u Dubravama do motela „Rudar“ u Tuzli i tu uslugu platila sam 50 maraka. Smještena sam u motel D.O.O. „Rudar“ iz Tuzle, vjerujući da ću tu ostati samo jedan dan, a ostala sam pet.
Teško sam bolesna žena i krećem se uz pomoć štaka, a priroda moje bolesti je takva da moram biti odvojena od drugih ljudi. Ali veći problem mi je bio što kod sebe nisam imala dovoljno novčanih sredstava za platim troškove boravka i o tome sam obavjestila zaposlene u motelu, garantujući im, da čim dođem kući, da ću platiti svoje troškove.
Kad je došao dan da se mogu vratiti kući, od uprave motela sam doživjela jedno prijatno iznenađenje, jer su mi rekli da ne treba da platim ništa i da sam svo ovo vrijeme bila njihov gost. Moram reći da su me svo vrijeme zaposleni u motelu pazili kao najrođeniju i da su stalno pitali sta mogu da učine da mi boravak kod njih bude ugodan.Držali su me, narodski rečeno, kao malo vode na dlanu.
Zbog svega navedenog želim javno da se zahvalim vlasniku motela „Rudar“ Ejubu Mumiću i direktoru Asmiru Kadriću, kao i osoblju motela, a razumijevanje i briga koju su pokazali za mene, je nešto najljepše što sam doživjela u svom životu.Zato i ovo malo pismo je znak zahvalnosti dobrim ljudima iz Tuzle. (Tuzlanski.ba)
