Petak, 9. Decembar 2016.
Preuzmite sliku

Hasiba Huremović umrla je u 63. godini života ne dočekavši identifikaciju posmrtnih ostataka svoje djece

Ispred Hadžijske džamije u tuzlanskom naselju Solina jučer je klanjana dženaza-namaz Hasibi Huremović, ženi koja je postala jedan od simbola patnji preživjelih srebreničkih majki, čija su djeca i muževi ubijeni tokom genocida 1995. godine. U prisustvu rodbine, prijatelja i komšija, ukop je obavljen na mezarju Bšča u Solini, javlja Anadolu Agency (AA).

Noseći ram sa izblijedjelim fotografijama, Hasiba je godinama predvodila kolonu građana i članica Udruženja “Žene Srebrenice“, koji pod sloganom “Pravda nama, kazna zločincima“, u znak sjećanja na žrtve genocida, svakog 11. dana u mjesecu u Tuzli organizuju mirne proteste.

Rodila je desetero djece, od koje je četvero ubijeno, a umrla je u 63. godini života, ne dočekavši identifikaciju posmrtnih ostataka svoje dvoje djece.

Hasiba je imala toliko gubitaka u životu, ali je do posljednjeg dana imala snagu boriti se za istinu i pravdu. Svoj je život podredila tome da se prošlost ne zaboravi i zahtijevala je da se zločinci kazne, a ubijene žrtve pronađu i ukopaju. Ona se, poput brojnih drugih srebreničkih majki, uključujući i moju, od stresa, tuge i bola dan za danom jednostavno gasila“, kazala je Nura Begović, potpredsjednica Udruženja “Žene Srebrenice”.

Hasiba je bila prepoznatljiva po tome što je tuzlanskim ulicama tokom protesta koračala polako, skoro uvijek vodeći za ruku unuku Aidu, koja je dobila ime po Hasibinoj ubijenoj kćerki. Šutnjom i fotografijama muža i djece, sa protesta je slala nijemi krik i svjedočila o bolu podrinjskih majki, čiju su djecu zločinci, među kojima su bile i brojne prijeratne komšije, odveli i ubili, a zatim njihova tijela zatrpali u skrivenim masovnim grobnicama.

U jednom od rijetkih intervjua, u prisustvu najmlađeg sina Rame, koji nam se požalio da majka izbjegava piti lijekove za srce i za smirenje, Hasiba je prije dvije godine za AA ispričala svoju potresnu priču.

Prisjetila se tada gubitaka, ali i patnji i borbe za preživljavanjem. Pričala je o majčinskoj brizi da će nakon što se razdvojila od muža i dvojice sinova, na putu iz Srebrenice do Kladnja u masi uplakanih, ranjenih i izbezumljenih, izgubiti sinove Nesiba i Fahru ili kćerke Ševalu, Fahretu i Kadu, dok je u naručju nosila dvomjesečnog Ramu.

Kćerka Aida i sin Mehmedalija, ispričala je tada, ubijeni su u maju 1992. godine i njihovi posmrtni ostaci nisu pronađeni. Hasibin muž Fahrudin i sinovi Halid i Ševal ubijeni su kada su nakon pada Srebrenice, koja je bila zaštićena zona Ujedinjenih naroda, kroz šume pokušavali doći do teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Sva trojica ukopani su u Memorijalnom centru Potočari.

Gledala sam kako odvode mog Mehmedaliju, dok je on, duša moja, vikao: ‘Majko, pomozi mi! Ne daj me!’. Odveli su mi i kćerku Aidu, a ja sam se sakrila u žbunje kod jednog potoka, jer su i mene počeli ganjati. Tako sam se spasila. Nekoliko dana kasnije, hvalili su se po selu da su moju djecu i još nekoliko osoba zapalili u jednoj muslimanskoj kući, što je zločincima bio povod za trodnevno slavlje. Rat se završio, ali ja bih voljela da sam poginula, da ne moram živjeti sa ovim bolom. Kada su pronašli Fahrudina i Ševala, tri dana nisam ni jela ni pila. Godine 2014. u Potočarima sam ukopala i Halida. Našli su samo nekoliko njegovih kostiju“, ispričala je tada Hasiba, brišući s lica suze kojih nije bilo i koje su, kako je konstatovala, “vremenom haman presušile”.

Iako je čeznula za povratkom u srebreničko naselje Sase, nije se imala gdje vratiti, jer osim što su joj razorili porodicu, zločinci su spalili su i dom Huremovića, koji se nalazio u rudarskoj baraci.

Govorila je za AA Hasiba i o tome koliko je boli svaki put kada unuku doziva kćerkinim imenom. Da su je pitali, kazala je, zamolila bi djecu da malenoj daju neko drugo ime, a oni su, opet, mislili da će obradovati majku ako djevojčicu u matičnu knjigu rođenih upišu pod imenom Aida.

Kada me Aida pita ‘Neno, voliš li ti mene?’, ja kažem da je, naravno, volim, a istovremeno mi se srce cijepa kada čujem njeno ime. Svi moji sinovi i kćerke svojoj su djeci dali imena svoje ubijene braće i sestre“, pričala je tada Hasiba, dodajući da Aida, iako sada ima šest godina, razumije šta se desilo njenoj tetki i daidžama.

Aida, kao da nije riječ o djetetu, svoju je nenu slijedila u stopu. Tiho i dostojanstveno duže od tri godine, koliko ju je Hasiba vodila na proteste, dijelila je bol sa prisutnim ženama i učila Fatihe žrtvama. Na čelu protestne kolone 11. decembra neće biti Hasibe. Na njeno će mjesto stati neka druga žena, sa također tegobnom pričom i gubicima. Iako majke, supruge i sestre iz Srebrenice umiru, fotografije i jastučnice sa izvezenim imenima ubijenih u srebreničkom genocidu, kao opomenu, imat će ko da nosi…