U kakvom sistemu živimo, bit će još malo i stvar rutine da svi tražimo pomoć ili psihologa ili psihijatra, smatra prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković.
Htjeli to priznati ili ne, u našem je društvu još uvijek tabu potražiti psihološku pomoć. No, da bismo uopšte znali kome se obratiti, važno je znati razliku između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta, piše Ordinacija.hr.
“Osnovna je razlika da je psihijatar doktor, a psiholog nije. Psiholog završava Filozofski fakultet. Doktor je onaj ko ima vještinu i prije svega bazično znanje o tome kako uopšte funkcioniše naš sistem uma i tijela da bi mogao prepoznati, liječiti i spriječiti bolest. Upravo zbog takvog nivoa edukacije psihijatar ima i pravo propisivati lijekove”, kaže prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković.
Psiholog je stručni saradnik u timu koji primarno pomaže kod lakših smetnji koje ne moraju nužno biti odmah u sistemu brige psihijatrije. Riječ je, ukratko, o savjetodavnom radu s ciljem korekcije određenih ponašanja i bazičnih uvjeravanja.
“Dijagnozu bolesti i plan liječenja može osigurati isključivo psihijatar kao odgovorna osoba, što je jasno navedeno u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim poremećajima. Međutim, protivim se pretjeranoj psihijatrizaciji nekih lakših smetnji među mladima i djecom uopšte, a koje mogu pravodobnom intervencijom kroz službe psihologa u školama ili unutar nekih drugih ustanova biti uklonjene ili se djeca s nekim krizama mogu osnažiti i savjetodavno im se osigurati podrška u situacijama kada se osjećaju pomalo nesigurno, obeshrabreno ili anksiozno”, ističe dr. Dodig Ćurković.
Što se pojma psihoterapeuta tiče, kaže kako je on postao nalik na influensera.
“Kod nas danas svi misle kako imaju neka zvanja, stručnost ili vještine da mogu biti tzv. psihoterapeuti. Postoje brojni pravci u psihoterapiji koji traže određen nivo predznanja da bi neko uopšte mogao učestvovati u toj edukaciji. Međutim, čini mi se kako se kod nas doslovno svako uzima za pravo da se etiketira kao psihoterapeut jer u tom području još uvijek postoje brojne nejasnoće, koje će se, vjerujem, u doglednoj budućnosti puno bolje riješiti. Posebno ističem zabrinutost zbog kvazistručnjaka koji često, zbog nedostatka kako dječjih i adolescentskih psihijatara tako i općenito stručnjaka specijaliziranih za mlade (psihologa, defektologa), svojim vrlo upitnim referencama i stručnim kvalifikacijama učine više štete nego koristi. Zakon o psihoterapiji trebao bi jasno definisati ko je, na koji način i s kojim završenim psihoterapijskim tehnikama za što kompetentan, uključujući i, naravno, superviziju”, stava je dr. Dodig Ćurković.
