Izraz “ovisnička ličnost” široko se koristi. Jesu li neki ljudi među nama zaista skloniji razvijanju ovisnosti?

Tokom 90-ih godina prošlog stoljeća, neke farmaceutske kompanije koristile su izraz “ličnost ovisnika” ironično, kako bi prodavale lijekove protiv bolova koji izazivaju ovisnost.

U marketinškoj kampanji za opijat OxyContin, američka farmaceutska kompanija Purdue Pharma svojim prodavnim predstavnicima naredila je da ljekarima naglase kako su samo ljudi s “ovisničkom ličnošću” pod rizikom da postanu ovisni o njihovom lijeku, usprkos tome što su znali da je OxyContin visoko adiktivan i da ga se zloupotrebljava. Upravo takve lijekove, kao i opijat fentanil, smatra se odgovornima za eksploziju krize ovisnosti o opijatima u SAD-u, koja je izazvala više od pola miliona smrti u periodu između 1999. i 2020. godine, piše BBC.

Ideja da nečija ličnost može odrediti hoće li osoba postati ovisna o nekoj supstanci “odlično je odgovarala farmaceutskoj industriji,” kaže Ian Hamilton, profesor i stručnjak za ovisnost na Univerzitetu York u Ujedinjenom Kraljevstvu. “To ih rješava odgovornosti. Poruka je sljedeća: ‘ako ste toliko slabi da ćete se uvaliti u probleme koristeći naš proizvod, to je zbog vašeg karaktera i nema nikakve veze s nama.'”

No postoji li uopšte “ovisnička ličnost”? Jesu li neki ljudi zaista skloniji razvijanju ovisnosti?

Mnogi psihijatri i stručnjaci za ovisnost kažu da ne postoje naučni dokazi koji bi poduprli ovu tvrdnju. Oni također upozoravaju da je koncept vrlo štetan, budući da sugeriše da ljudi imaju vrlo malo, ili uopšte nemaju kontrolu nad tim hoće li postati ovisni.

Ipak, naglašavaju da postoje određene veze između ovisnosti i nekih crta ličnosti, no dodaju da je priča mnogo komplikovanija nego što bi koncept “ovisničke ličnosti” mogao dati naslutiti.

Mark Griffiths, profesor bihevioralne ovisnosti na Univerzitetu Nottingham Trent, opisuje ovisničku ličnost kao “totalni mit.”

“Tvrdnjom da takvo nešto postoji vi zapravo govorite da jedna crta ličnosti može predvidjeti isključivo ovisnost i ništa drugo,” kaže Griffiths. “Ne postoje nikakvi naučni dokazi da je takvo nešto stvarno.”

Koncept ovisničke osobnosti je “crno-bijeli način razmišljanja o nečemu što je zapravo vrlo kompleksno,” kaže Anshul Swami, psihijatar u bolnici Nightinghale u Londonu, specijaliziran za mentalne bolesti i ovisnosti. “Ne postoji jedan tip ličnosti koji može predvidjeti ovisnost i ne postoje dva ovisnika koji bi imali identičnu osobnost.”

To ne znači da ne postoje određene crte ličnosti koje se povezuju sa “sticanjem, razvojem i održavanjem” ovisničkih ponašanja, dodaje Griffiths.

Neuroticizam se povezuje s mnogim vrstama ovisnosti. To je jedna od takozvanih “Big Five” (velikih pet) crta ličnosti, a definiše se kao razina do koje je osoba anksiozna i sklona negativnim mislima. Analiza 175 provedenih studija pokazala je da se poremećaji zloupotrebe supstanci povezuju s visokim razinama neuroticizma i niskim razinama savjesnosti (razine do koje osoba pokazuje samokontrolu). Istraživanjima je otkriveno da ovisnosti u ponašanju, poput kompulsivnog shoppinga, vježbanja ili korištenja interneta, također imaju veze s visokim razinama neuroticizma.

“Ako ste neurotični, onda ste izrazito anksiozni,” kaže Griffiths. “Ljudi će koristiti ovisnička ponašanja ili supstance kako bi bolje kontrolisali svoje neurotične sklonosti. U većini ovisnosti zapravo se radi o mehanizmu nošenja s problemima i ovisnost je simptom dubljih problema poput depresije ili neuroticizma.”

Ipak, nijedno istraživanje dosad nije pokazalo da svi ljudi koji su o nečemu ovisni istovremeno pate od visokih razina neuroticizma, objašnjava on. “Mogu pronaći mnogo ljudi koji su neurotični, ali nisu ovisnici. Neuroticizam se povezuje s ovisnošću, ali nije njen prediktor.”

Hamilton naglašava da može biti nevjerovatno teško shvatiti šta dolazi prvo kada govorimo o ovisnosti o supstancama. “Primjećujemo povišene razine depresije i anksioznosti među ovisnicima, no postoji pitanje je li neuroticizam ljude naveo na drogu ili je njihova ovisnost o kokainu tokom dužeg vremena izazvala poremećaje u raspoloženju?”

“Ovisnost je vrlo komplikovana i u nju ulazi mnogo faktora,” kaže Swami. Istraživanja pokazuju da ovisnost mogu izazvati i genetski, ali i faktori iz okoline, uključujući pritisak vršnjaka, ranu izloženost supstancama, kao i fizičko i seksualno nasilje.

Studija provedena 2018. godine pokazala je da je prastari retrovirus HK2, koji se nalazi u blizini gena koji kontroliše otpuštanje dopamina, češće prisutan među ovisnicima o drogi. Ljudi koji pate od ovisnosti dva ili tri puta češće imaju taj retrovirus integrisan u genom, što sugeriše jaku povezanost s ovisnostima, zaključili su istraživači.

Swami naglašava da ova studija ne nudi nikakve dokaze da neki pojedinci imaju izraženiju “ovisničku osobnost” od drugih.

“Preliminarno otkriće u vezi s prisutnošću retrovirusa HK2 ne objašnjava zašto mnogi pacijenti u kasnijem životu postanu ovisnici,” kaže on. “Zasigurno bi se ovisnost razvila ranije kada bi ju on izazivao.”

Na rizik od razvijanja ovisnosti također utiče i okolina i odgoj pojedinca

Drugi važan faktor za razvijanje ovisnosti je spol. U SAD-u, 11.5 posto muškaraca i dječaka imaju ovisnost o nekoj supstanci, u usporedbi s tek 6.4 posto žena i djevojčica. Za to postoji nekoliko razloga, kaže Hamilton. “Muškarci, pogotovo u tinejdžerskoj dobi, skloniji su rizicima i impulsivniji,” kaže on. Impulsivnost je još jedna crta osobnosti koja se povezuje s ovisnošću. Ipak, Hamilton upozorava da podaci nisu potpuni budući da žene rjeđe traže pomoć, najčešće zbog problema s odgojem djece i društvene stigme.

Istraživanja su pokazala da na rizik od razvijanja ovisnosti također utiče i okolina i odgoj pojedinca. Jedna studija je otkrila da je 2.7 puta vjerovatnije da su ovisnici o opijatima u djetinjstvu bili izloženi nekoj vrsti nasilja u usporedbi s onima koji nisu ovisni o opijatima. Ljudi koji su u djetinjstvu bili izloženi seksualnom, emocionalnom ili fizičkom nasilju, ali i ako su izgubili roditelja, triput češće prijavljuju probleme s alkoholom u odrasloj dobi, pokazala je studija iz 2022. godine, prenosi N1.

“Psihosocijalni faktori poput nasilja, seksualnog maltretiranja i emocionalnog zanemarivanja snažno se povezuju s ovisnošću,” kaže Swami. “Mnogi ljudi će reći da u njihovoj porodici postoji istorija ovisnosti i da se tu radi o genetici. No kada pomnije analizirate njihovu kliničku istoriju, otkrit ćete alkoholizam, nasilje, zanemarivanje i traumu. To se prenosi iz generacije u generaciju i manifestuje se kao ovisnost.”

Usprkos nedostatku naučnih dokaza koji bi ga podržali, koncept “ovisničke ličnosti” još uvijek se naširoko koristi. “Moramo pripaziti na riječi koje koristimo jer ljudi internaliziraju ono što čuju,” upozorava Hamilton. “Ideja ovisničke osobnosti ubija svaku nadu, neko može pomisliti da je to put na kojem se nalaze i da nemaju nikakvu kontrolu.”

Swami se slaže da je koncept nerealno fatalističan. “On sprječava ljude da preuzmu odgovornost nad vlastitim problemom i pronađu konstruktivna rješenja za oporavak,” kaže.

Griffiths kaže da mnogi ljudi koji su ovisni o nekoj supstanci koriste koncept “ovisničke osobnosti” kao opravdanje za svoje ponašanje. “Kada neko kaže da ima ovisničku ličnost, ta osoba zapravo govori da se ne može izliječiti,” kaže.

“Ovisnost je vrlo kompleksna biološka, psihološka i društvena bolest, kao i svaka druga bolest za koju znamo,” kaže Swami. “Svi žele čuti jednostavan odgovor, no on jednostavno ne postoji.”  (Tuzlanski.ba)