U iščekivanju da FDA odobri Pfizer vakcinu za djecu od pet do 11 godina, sa prof. dr Zoranom Radovanovićem, epidemilogom, razgovarali smo o tome šta bi ta odluka značila za sve nas i čime treba da se vode roditelji ako vakcina za mlađu djecu bude odobrena i u našoj državi.
Djeca starija od 12 godina vakcinišu se širom svijeta, i u Srbiji. S druge strane, Pfizer traži odobrenje od FDA za svoju vakcinu za djecu mlađu od 12 godina, dok na Kubi uveliko vakcinišu i dvogodišnju djecu njihovom vakcinom. Jasno je da je zaštita najmlađih vrlo važno pitanje ove epidemije, mada se u početku govorilo da oni uglavnom lakše prolaze s koronom.
Ipak, ostaje pitanje koliko mlađa djeca šire virus iako možda nemaju simptome i koliko tu vakcina može da pomogne.
Mlađa djeca više siju virus
„Vakcina ne isključuje mogućnost zaražavanja, ali je u velikoj mjeri smanjuje. Kada bi djeca bila masovno vakcinisana, mogla bi normalno da se školuju, pa obrazovanje ne bi trpjelo. Vakcinacija bi bila posebno korisna za djecu pod posebnim rizikom od težeg toka i neizvjesnijeg ishoda bolesti, ali bi i mnogu drugu djecu poštedjela oboljevanja i eventualnih dugotrajnih posljedica. Vakcinisano djece je mnogo manje opasno kao izvor zaraze za ostale ukućane. Rizik zavisi od uzrasta, a praksa je pokazala da nevakcinisano trogodišnje dijete uspješnije sije zarazu od svog 14-godišnjeg brata ili sestre. To je razumljivo jer je kontakt ukućana sa malim djetetom bliži.“
Ipak, ima onih koji sumnjaju u sve u vezi sa vakcinacijom djece, a profesor Radovanović priča zašto ne treba tako.
„Za razliku od sumnji raznih sijača straha, Pfizerova vakcina jeste ispitana. Zna se da i kod djece u visokom procentu sprječava oboljevanje, a u još većem dospijevanje u bolnicu. Podozrenje roditelja izaziva činjenica da su teške posljedice oboljevanja zaista rijetke kod djece, pa roditelji ne vide jasnu potrebu da dodatno štite svoju djecu. Istina je da nevakcinisana djeca rijetko umiru, ali nešto češće dolazi do tzv. multiorganskog distresnog sindroma, kada život može (a ne mora) da spasu respirator, dijaliza i druga tehnika, a još češće (mada još uvijek neuporedivo rjeđe nego kod odraslih) ostaju višemjesečna oštećenja zdravlja.“
Doktor kaže i da je stoga jasno da koristi vakcinacije djece preovlađuju, ali ne u toj mjeri da vakcinacija bude obavezna.
„Zato se preporučuje za određene kategorije djece (bolesni, gojazni), kod kojih bi zaražavanje moglo da ima neizvjesniji ishod“, kaže profesor Radovanović.
Naš sagovornik podsjeća i da je vakcinacija djece stare 12 i više godina odobrena u SAD, Kanadi, EU i drugde, kao i u Srbiji i otkriva koja djeca treba da budu prioritet.
„U Srbiji je odobrena vakcinacija djece tog uzrasta, a razumno bi bilo da se štite naročito djeca sa rakom krvotvornih organa, urođenim srčanim manama, šećernom bolešću, gojaznošću itd.“
Ipak, određene predrasude prate vakcinaciju djece, i starije i mlađe od 12 godina, a profesor priča zašto nema razloga za to.
„Nove vakcine, kao i najveći broj lijekova, ispituju se na uzrastu 18-60 (ili 65) godina. Potom se taj raspon proširuje, s tim što se posebno testiraju doze i režim davanja za dva kraja uzrasne raspodjele. Tek kada pribavi dovoljno dokaza, proizvođač dostavlja potrebnu dokumentaciju odgovarajućoj agenciji za lijekove. Ako vakcina dobije zeleno svjetlo, znači da su otklonjene sve razumne sumnje u njenu bezbjednost i efikasnost.“ (Nova.rs)
