Istraživači Instituta za budućnost čovječanstva Univerziteta Oksford proučavali su vjerovatnoću ključnih trenutaka u evoluciji života na Zemlji i zaključili da bi bilo praktično nemoguće da se takav život razvije na isti način bilo gdje u svemiru.

Život je prešao veoma dug put za veoma kratko vrijeme na Zemlji, relativno govoreći – a naučnici kažu da je još veće čudo što je nastao inteligentni život.

Decenijama, naučnici, pa čak i filozofi tragaju za odgovorom na Fermijev paradaks – kako to da smo u beskonačno velikom univerzumu mi jedini inteligentni život sa kojim smo se ikada susreli? Čak i na samoj Zemlji, pitaju se, kako to da smo mi jedina vrsta koja je ikada razvila naprednu inteligenciju?

Postoji bezbroj prirodnih, ali izuzetno srećnih načina na koje je Zemlja posebna, zaklonjena, zaštićena i prilagođena da se na njoj razvije život. A neki ključni momenti nastajanja života izgledaju mnogo vjerovatniji od drugih, na osnovu onoga što se zaista dogodilo.

– Činjenica da je životu trebalo više od milijardu godina da od eukariota nastanu prokariotski preci navodi na zaključak da je još manja vjerovatnoća da dođe do razvoja višećelijskog života, za koji se smatra da je nezavisno nastao više od 40 puta – objašnjavaju istraživači.

– Rana pojava abiogeneze je jedan primjer koji se često navodi kao dokaz da jednostavan život mora biti prilično uobičajen u cijelom Univerzumu. Koristeći vrijeme evolucionih tranzicija za procjenu stope tranzicije, možemo izvući informacije o vjerovatnoći date tranzicije čak i ako se dogodila samo jednom u istoriji Zemlje – dodaju naučnici.

U ovom radu, istraživači sa čuvenog Instituta za budućnost čovječanstva Univerziteta Oksford nastavljaju da se pitaju kako je sve to moguće i šta to znači. Među istraživačima su i matematičari koji rade neku vrstu forenzičke matematike o istoriji Zemlje.

U ovom slučaju, oni su koristili Bajesov model faktora koji se odnose na evolucionu tranziciju, što su ključne tačke u kojima se život na Zemlji pretvorio iz mulja u eukariote, na primjer, i od fisije i druge aseksualne reprodukcije u seksualnu reprodukciju, što je u velikoj mjeri ubrzava stopu mutacije i razvoja vrsta miješanjem DNK kao što se podrazumijeva.

Većina ovih “evolucionih tranzicija” je slabo shvaćena i nisu dobro proučena od strane naučnika vjerovatnoće. Koristeći svoj model, ovi naučnici tvrde da je veća vjerovatnoća da je ova serija srećnih okolnosti na Zemlji koje su pogodovale nastanku života, trajali mnogo duže.

Postoji jedna zanimljiva replika u filmu Oušunovih jedanaest iz 2001. gdje George Clooney objašnjava svoj nevjerovatan plan krađe. Posle nekoliko krajnje nevjerovatnih koraka, on kaže: “I onda prosto ko pasulj, ostaju nam tri čuvara sa mašinkama i najsloženiji mehanizam na vratima trezora koji je čovek do sada smislio”. Na neki način, i život na Zemlji je imao veoma slične prepreke.

Prvo, Zemlja je imala sreće da temperatura njene površine bude pogodna i da bude zaštićena od opasnosti iz svemira. Drugo, izvukla je srećku da se pojave gradivni blokovi života. Treće, dobili smo na lutriji i tako što smo bili na pravom mjestu i da smo dobili prave gradivne blokove. Sve ovo se dogodilo mnogo prije nego što su se pojedinačne ćelije uopšte pojavile.

Fermijev paradoks

Fermijev paradoks ogleda se u raskoraku između pretpostavke da je vasiona gusto nastanjena inteligentnim bićima, sa jedne strane, i činjenice da, s druge strane, zasad ne postoje pouzdana svjedočanstva da je čovječanstvo sa takvim bićima doživjelo ikakav kontakt.

Koristeći neke informacije koje znamo, kao što je starost Zemlje i očekivani kraj njenog životnog vijeka pogodnog za život zbog širenja toplotnog radijusa našeg Sunca, ovi istraživači su pretvorili evolucione prelaze u seriju egzistencijalnih karata.

Naziv paradoksa potiče od polušaljivog pitanja koje je 1950. godine znameniti italijansko-američki fizičar Enriko Fermi postavio kolegama za ručkom: “Gdje su svi oni?”.

Iako na prvi pogled pitanje djeluje prosto, naučne i filozofske implikacije Fermijevog paradoksa mnogobrojne su i dalekosežne, a iznijet je i ogroman broj različitih hipoteza koje bi paradoks razriješile.