Danas su stogodišnjaci najbrže rastuća demografska skupina svjetskog stanovništva – naime, njihov broj udvostručuje se otprilike svakih deset godina od 1970-ih.
O starenju te tajnama dugog i zdravog života prije više od 2300 godina raspravljali su i Platon te Aristotel, a taj misterij nikad nije ni prestao biti aktualan. Naučnici i dalje detaljno proučavaju kako genetske predispozicije i brojni uzročnici koji određuju način života pojedinca međusobno djeluju jedni na druge.
Portal Science Alert piše kako su studije koje su do sada sprovedene a tiču se stogodišnjaka uglavnom bile malog opsega i fokusirane na odabranu skupinu, a mnoge su, na primjer, isključivale stogodišnjake koji žive u staračkim domovima.
No nedavno je studija objavljena u GeroScienceu otkrila neke uobičajene biomarkere kod ljudi koji žive nakon 90 godina, uključujući nivoe holesterola i glukoze. Uspoređivali su se profili biomarkera mjereni tijekom života među iznimno dugovječnim ljudima i njihovim kraće živućim vršnjacima.
Istraživanje je uključilo podatke od 44.000 Šveđana koji su prošli procjenu zdravlja u dobi od 64 do 99 godina. Sudionici su zatim praćeni kroz podatke iz švedskog registra do 35 godina. Od tih ljudi 1224 ili 2,7% doživjelo je 100 godina. Velika većina (85%) stogodišnjaka bile su žene.
U studiju je bilo uključeno 12 biomarkera temeljenih na krvi povezanih s upalom, metabolizmom, funkcijom jetre i bubrega, potencijalnom pothranjenošću te anemijom. Sve navedeno je, naime, bilo povezano sa starenjem ili smrtnošću u prethodnim istraživanjima.
Biomarker povezan s upalom bila je mokraćna kiselina – otpadni proizvod u tijelu uzrokovan probavom određene hrane. Pregledani su i markeri povezani s metaboličkim statusom i funkcijom (kolesterol i glukoza), ali i oni povezani s funkcijom jetre, kao što su alanin aminotransferaza (Alat), aspartat aminotransferaza (Asat), albumin, gama-glutamil transferaza (GGT), alkalna fosfataza (Alp) i laktat dehidrogenaze (LD).
doctor, lab, laboratory, medical, medicine, chemistry, test tube, dna, deney
Osim toga, naučnici su posmatrali kreatinin, koji je povezan s radom bubrega, te željezo i ukupan kapacitet vezanja željeza (TIBC), koji je povezan s anemijom. Istražen je i albumin, biomarker povezan s prehranom.
Otkriveno je da su oni koji su doživjeli 100-ti rođendan imali niže nivoe glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline od svoje šezdesete nadalje. Iako se srednje vrijednosti većine biomarkera nisu značajno razlikovale između stogodišnjaka i onih mlađih, stogodišnjaci su rijetko pokazivali ekstremno visoke ili niske vrijednosti.
– Kad je riječ o biomarkerima povezanima s vjerovatnošću da se dostigne 100 godina, otkrili smo da svi osim dva (alat i albumin) od 12 biomarkera pokazuju povezanost s vjerovatnošću da se navrši toliko godina.
To je bilo vidljivo čak i nakon što smo u obzir uzeli dob, spol i teret bolesti. Ljudi s najnižim nivoima ukupnog holesterola i željeza imali su manje šanse da dođu do 100 godina u poređenju s onima s višim nivoima, a ljudi s višim nivoima glukoze, kreatinina, mokraćne kiseline i markera za funkciju jetre također su smanjili šanse da postanu stogodišnjaci. Čak i ako su razlike koje smo otkrili prilično male, one sugeriraju potencijalnu vezu između metaboličkog zdravlja, prehrane i iznimne dugovječnosti.
No, studija ipak ne dopušta nikakve zaključke o tome koji su uzroci životnog stila ili geni odgovorni za vrijednosti biomarkera – rekli su naučnici.
Međutim, razumno je misliti da faktori poput prehrane i unosa alkohola igraju značajnu ulogu u dugovječnosti.
– Ipak, slučajnost vjerovatno igra ulogu u nekom trenutku u dostizanju izuzetne dobi, ali činjenica da se razlike u biomarkerima mogu uočiti dugo prije smrti sugerira da bi geni i stil života također mogli igrati ulogu – zaključuje se u studiji.
