Historijska marketinška strategija koja je modifikaciju ugljenika (dijamant), pretvorila u trajni simbol vječne ljubavi. Da li vam je poznato ovo? Možda biste trebali da sjednete. Ovo je prava historija vjereničkog prstena.

Industrija dijamanata se zapravo smatra jednim od najvećih svjetskih monopola.

Vjerenički prsten započeo je svoju historiju kao simbol pokoravanja. Pećinski ljudi su vezivali neku vrstu tkanine oko zglobova i struka svojim partnerima, da bi smirili njihov duh. U Rimu je bio običaj da se ženi da prsten koji je zakačen za ključeve, što simbolizuje muževljevo legalno vlasništvo žene.

Vremenom je prsten evoluirao, postajući simbol ljubavi, posvećenosti i vjernosti.

Prstenje u kasnim 1800-im godinama nije uopšte uključivalo dijamante. Ovaj kamen nađen je samo u Brazilu i Indiji i to ne u obilnim količinama. Ovo je dijamant učinilo rijetkim i samim tim vrednijim, što znači da je bio rezervisan samo za bogate. Kada je 1867. godine otkriveno da Južna Afrika obiluje ovim kamenom, to je totalno promijenilo industriju. Rudnici su monopolozovani od strane kompanije “De Beers Mining Company” koja je u cilju da zadrži visoku cijenu i dalje propagirala rijetkost dijamanta. Osim monopola, oni su iskorištavali Afrikance za mukotrpan rad u kome im je bila ukinuta sloboda, ljudska prava i nametnuta izolacija. Iako vlasnik kompanije imao poziciju koja je bila u suprotnosti Aparthejdu, on je iskoristio sistem u cilju da dobije jeftinu radnu snagu.

Sredinom tridesetih godina prošlog vijeka zbog rata ljudi nisu vidjeli veliku vrijednost u luksuznim predmetima, a kompanija je u cilju da suzbije taj silazni trend konsultovala jednu agenciju u Philadelphiji da upotrijebe propagandu u svim oblicima, i tako je rođena kampanja. Cilj je bio da se stvori situacija u kojoj skoro svaka osoba obećavajući brak mora da se osjeća prisiljeno da uzme dijamant kao vjerenički prsten.

Prvi korak je bio da se dijamant koristi u filmovima, radiju i predstavama kao tradicionalni i vječni simbol ljubavi.

Raširili smo vijest o dijamantu koji nose poznate zvjezde na ekranu i crvenom tepihu, supruge i kćerke političkih lidera, u cilju da svaka žena poželi da ga ima, bila je strategija 1948. godine.

Kampanja se nije tu zaustavila. Kompanija je platila edukativne posjete srednjim školama, predstavljajući studentima vjerovanje da je dijamantski vjerenički prsten tradicionalni i jedini način da kažu “Da”. Oni su predstavili i “prikladnu” cifru koja za njega treba da se izdvoji, što je u zavisnosti od države gdje se vodila kampanja, bila oko tri mjesečne plate. To je kasnije sve dovelo do čuvene rečenice kako su “dijamanti vječni”, što je najuspešniji slogan neke kampanje u 20. vijeku.

Prema BBC-ju, tokom Drugog svetskog rata, 10 odsto vjereničkog prstenja je sadržalo dijamante, dok je do kraja 20. vijeka ta cifra porasla na 80 odsto. Parovi troše skoro 11 milijardi dolara na vjereničko prstenje, kao i burme, s tim da svaki par u proseku troši po 4.000 dolara po prstenu. Istraživanja su ipak pokazala da oni koji potroše između 2.000 i 4.000 dolara za pstenje imaju veće šanse da se razvedu od onih koji potroše manje od 2.000 dolara.

Ukoliko bi rekli da je reklamna kampanja bila uspješna bi bilo potcijenjivanje, jer čak ni to kako su dijamanti povezani sa političkim i finansijskim sukobima nisu utjecali na emotivnu vrednost koju su postavili u primanju i kupovini dijamantskog vjereničkog prstena. (24sata.rs)