Ime Sadako Sasaki vam vjerovatno ništa ne znači. Ona zapravo i jeste bila sasvim obična djevojčica, ni po čemu različita od hiljada druge djece koja su živjela u njenom gradu. Imala je brata i roditelje koji takođe nisu bili ni po čemu posebni i teško da bi istorija zapamtila njihova imena… tj. da nije bilo 6. augusta 1945. godine.
Porodica Sasaki živjela je u Hirošimi… Sadako je imala samo dvije godine kada je na njen grad pogodio “Mali dječak”, prva atomska bomba ikada bačena.
Njena kuća nalazila se oko dva kilometara od mjesta eksplozije. Udar je bio toliko snažan da je Sadako izletjela kroz prozor. Svi su mislili da je poginula, ali je djevojčica ipak bila živa i, naizgled, nepovrijeđena.
Sljedećih deset godina Sadako je živjela kao i sva ostala djeca u tom kraju Japana. Kraj rata je doneo razaranja i pustoš kakvu niko nije ni mogao da zamisli, ali je život ipak išao dalje.
A onda se u novembru 1954. godine Sadako razboljela. Imala je prehladu, i na vratu su počele da joj se pojavljuju otekline koje su se pomijerale prema licu. U januaru 1955. na nogama su joj se pojavile ljubičaste mrlje. Nedugo zatim, dijagnostifikovana joj je leukemija ili “bolest atomske bombe” kako ju je zvala djevojčicina majka.
Crne prognoze i nada
Ljekari su bili neumoljivi – Sadako Sasaki živjeće u najboljem slučaju još godinu dana.
U tom periodu, doktori su zabilježili veliki porast oboljelih od leukemije, posebno među djecom. Već početkom 1950-ih, bilo je jasno da leukemija nastaje kao posljedica radijacije.
Sadoko je smještena u bolnicu. Uplašena i sve bolesnija, stalno je slušala bajke i japanske legende. Omiljena joj je bila ona po kojoj će, ako uspije da napravi 1000 origami papirnih ždralova imati pravo da poželi jednu želju.
A Sadako je željela samo da ozdravi…
Zbog nedostatka papira, Sadako je morala da se snalazi. Koristila je papir iz pakovanja lijekova i sve što je mogla da izmoli od odraslih. Ovo je, uprkos naporima i činjenici da joj je do oktobra noga bila potpuno otečena, podrazumijevalo i odlazak u sobe drugih pacijenata samo kako bi ih pitala da uzme papir iz poklona koji su dobijali.
Sadako i hiljadu papirnih ždralova
Tog 25. oktobra 1955. godine Sadoko nije mogla ni da jede. Nakon upornih molbi roditelja, zatražila je čaj i rižu. Pojela je dvije kašike, i rekla: “Dobro je”. Zatim je umrla.Imala je 12 godina.
Do tada, Sadako je napravila 644 ždrala. Njeni prijatelji su dopunili broj do hiljadu i ona je sahranjena zajedno sa njima. Tako kaže priča ispričana u knjizi “Sadako i hiljadu papirnih ždralova”. Druga verzija navedena u memorijalnom parku u Hirošimi tvrdi da je djevojčica do augusta 1955. premašila hiljadu i nastavila i dalje da pravi papirne ptice.
Sadako Sasaki postala je simbol stradanja nevinih žrtava za vrijeme Drugog svjetskog rata. Njena statua i danas stoji u Memorijalnom parku mira u Hirošimi. Na dan njene smrti djeca iz cijeloga svijeta šalju papirne ždralove koji se, zajedno sa porukama mira, kače na spomenik posvećen maloj Sadako – djevojčici koja je samo željela da živi. (family.rs)
